Ispovijest Olge Hebrang (1)

Piše: Vladimir Cvitan, ”Start” 1989.

Vladimiru Cvitanu, autoru ovog intervjua, dugujemo knjigu o njegovim ostvarenjima. Ona već postoji kao projekt, hrestomatija tekstova i eseja o izuzetnoj pojavi intelektualca i novinara, važnog filmskog i operskog kritičara, novinskog urednika i urednika britanske mreže BBC. Bio je nesumnjivo najdarovitiji novinar svoje generacije, svjetski povezan, europski socijalit, obdaren spistaljskim talentom, koji je počeo iskazivati kad se razbolio i umro kao urednik hrvatske sekcije BBC-a u Londonu. Imao je 38 godina. To je bilo 1998., prije interneta, i o njegovu radu nije ostao pisani trag.

Intervju s Olgom Hebrang Cvitan je napravio za ”Start” 1989. godine. Spojio sam ga s gospođom Hebrang koju sam upoznao u ”Palaceu”, preko jedne starije poznanice, koja je pila kavu u tom cercleu finih agramerskih gospođa sa zanimljivim backgroundom. U to doba uređivao sam ”Start” umjesto odsutnog glavnog urednika i kratki proplamsaj medijskih sloboda na kraju umirućeg režima iskoristio sam za publiciranje nekoliko tekstova koji su doveli do zabrane novina, što je bio jedinstven slučaj u povijesti zagrebačke državne novinsko-izdavačke kuće (”Start” nije, doduše, zabranjen zbog Olge Hebrang, nego zbog ekskluziva o kipu bana Jelačića koji smo pronašli u podrumu Gliptoteke).

Intervju s Olgom Hebrang, kao važno svjedočanstvo o Titovom obračunu s kadrovima koji su mu mogli smetati u konsolidaciji osobne vlasti, htio sam kao prilog uvrstiti u knjigu ”Titov Tajni imperij” što uskoro treba izaći iz tiska. No, uz gotovo tisuću kartica, ovaj bi dodatak, posavjetovali su me, ionako širok zahvat posve defokusirao, pa sam naposlijetku odustao. Ipak, kako nema autora da se sam za to pobrine, zaključio sam, moram tekst staviti na internet. Tako sam pripremio ovaj feljton, u tekst unio neznatne ispravke i dodao elementarne dodatne informacije u fusnotama.

Intervju je strahovito važan kao svjedočanstvo o naravi Totova režima ispričan osobno, kroz objektivnu priču žrtve ustaške hrvatske države i jugoslavenskog staljinizma. Istodobno, tu je osobna kronika koja omogućuje komparaciju između života u Kraljevini Jugoslaviji i potonjim totalitarizmima, te prikaz jugoslavenskog otopljenja, koje nije nikad dovelo do potpunog razleđenja, dok se država nije raspala, a onda uslijedili rat i nove nedaće. Ova je istinita priča zato literarno vrednija od bilo koje nepostojeće sage i nenapisanog ”velikog hrvatskog romana”. Da je Andrić bio dovoljno neoprezan da piše storije iz 20. stoljeća, teško bi našao bolju junakinju.

 

Ispovjest Olge Hebrang (1)

Razgovarao: Vladimir Cvitan

 

Olga Hebrang, umirovljenica, živi u trosobnom stanu namještenom neupadljivim pokućstvom iz šezdesetih, ukratko, posve skromno, u novogradnji s pogledom na zagrebački Trg revolucionara, na kojem će se, prema planovima, postaviti spomenik predsjedniku Titu (1). Stan dijeli sa sinom, dr. Andrijom Hebrangom (2), radiologom, i njegovim sinom iz prvoga braka. Za ženu koja je u Partiju ušla 1938., rat provela po ustaškim zatvorima i u borbi, bila žena ratnog sekretara CK KPH i poratnog ministra te i sama poslije rata bila „na funkciji“, uistinu ništa elitno: njezini su se suborci odavna rasporedili po sjevernim, rezidencijalnim gradskim četvrtima.

Na poštanskom sandučiću u prizemlju ugravirano je ime Markovac, a preko njega, otkucano na neuglednoj crnoj izlomljenoj rotex traci, nalijepljeno – Hebrang. To je znakovit detalj: od kraja pedesetih do početka osamdesetih, pošto je u zatvoru odslužila osam godina, od čega povelik dio u samicama, Olga Hebrang je podpritiskom morala promijeniti prezime,pa se, prema ocu Marku, prozvala Markovac. No,o sebi nikad nijeprestala misliti kao o ženi Andrije Hebranga i nadati se da će ono što naziva „povijesnom nepravdom“, učinjenom njezinu mužu i njoj, biti kad–tad ispravljeno. Zato nikad nije htjela pisati molbe za pomilovanja, odbila je emigrirati u Izrael iako su joj ondje nudili udoban život u vrijeme kada se smrzavala na zagrebačkoj periferiji, zahtijevala je (i uspjela) da joj se vrati prezime te, naposlijetku, vjerojatno stoga dala ovaj intervju, prvi u životu, iako je,kažu, novinari opsjedaju već godinama.

Nerazmjerno uzbudljivoj biografiji i već izuzetno opsežnoj bibliografiji „slučaja Hebrang“, o životnoj priči Olge Hebrang ima upadljivo malo podataka. Čak i u knjizi „Hebrang“ Zvonka Ivankovića – Vonte (3) ona zapravo samo statira u kazalu imena: piše da je rođena Strauss, da je s Hebrangom rodila troje djece, te da je uhapšena 17. svibnja 1948. te na tajnom procesu osuđena na 12 godina strogog zatvora, od čega je izdržala osam i pol, iako je formalnopravno, po tadašnjem Zakonu o krivičnom postupku, nevina, da je u istražnom postupku bila „strahovito mučena“ kako bi priznala da je bila ustaška špijunka, iako su joj ustaše ubili prvog sina, muža, roditelje i pedesetak rođaka zato što su bili Židovi… Vonta je u fettu istakao kako je stradala „samo zato što je bila žena Andrije Hebranga“ te dometnuo da ni žene stvarnih ratnih zločinaca nisu odgovarale za djela muževa.

Dok smo u predahu petipolsatnog intervjua, kronološki baš negdje između batinanja u ustaškom i mučenja u poslijeratnom zatvoru, nešto jeli uz pivo zapitao sam je pije li s pjenom ili bez nje te se odmah posramio neprimjerenosti tako banalnog pitanja: zar joj nakon svega takve sitnice još mogu nešto značiti? Ali, naravno da mogu. Olga Hebrang nije, naime, otišla ni u jednu od predvidivih krajnosti: ni u antikomunistički revanšizam, ni u religioznu egzaltaciju niti u ideološku tupost. Njezin je govor oslobođen plačljivih emocija, ton miran, a objašnjenja posve razumna. Nema, kaže, vremena više raditi na eventualnoj reviziji svog procesa, jer mora kuhati unucima. Milatoviću, istražitelju koji ju je u Glavnjači ispitivao batinama, oprostila je i obznanila to u pismu što su mu ga ona i Frajtićevi preporučeno poslali 1986., objavljenom u Vontinoj knjizi. U toku četiri ili pet susreta uvijek je imala dotjeranu frizuru, savršeno uređene nokte, drugačiju haljinu i novi čokoladni kolač u pećnici. Veselo se, bez ustručavanja, pohvalila da je, dok se zimus oporavljala u Opatiji – slaba je, naime, zdravlja – jednog popodneva skoknula u Trst i kupila cipele. To je posljednji luksuz kojeg se, kaže, ne želi odreći usprkos maloj mirovini.

Sada ste u penziji. Kažite, kakvu točno penziju imate. Koliko znam, nakon svega što je bilo, vama je priznat borački status.

Imam normalnu penziju koju sam zaradila; od boračkog staža nemam ništa drugo osim četiri ratne godine uračunate u dvostrukom trajanju, a imala sam pravo ići u penziju pet godina ranije, kao svaki borac. A penzija mi je relativno niska jer sam išla u nepovoljnom trenutku. 

Kad ste išli u penziju?

Šezdeset i devete, i to iz Ingre, a to je bilo nakon one prve reforme 1965. godine, kad su nam plaće bile prilično loše. No, ja sam bila u tako lošem zdravstvenom stanju – trebala sam ići na operaciju želuca – jer sam vrlo naporno radila, i onda me moj sin, koji je u to vrijeme bio već na zadnjoj godini Medicinskog fakulteta, nagovarao da radije idem u penziju nego da operiram želudac.

Koliko ste zapravo radili?

Ovako: imala sam nešto predratnog staža, osam godina po osnovi NOB-a, i imala sam ukupno 32 i pol godine radnog staža, a kao borcu bilo mi je potrebno 30. Prema tome, imala sam dovoljno, i otišla sam radije u penziju. Nije mi uopće palo na pamet da bih mogla uzeti bolovanje, čekati dok ne ozdravim pa nastaviti s poslom. No, nakon tri mjeseca što nisam radila moj se čir lijepo izliječio, i želudac se izliječio, i zvali su me ponovo u Ingru da radim dalje, ali ja to nisam htjela, jer tamo sam tako naučila ljude da radim istodobno u nekoliko sektora. Bila sam šef propagande, a osim toga sam radila i u komercijali, tako da kad bi bili neki sajmovi, u zemlji, ali najviše u inozemstvu, onda bih zastupala obadva sektora, i to je bilo veliko opterećenje za mene. Tako sam ostala u penziji i radila honorarno za Jugoslavijapublik. Dok su penzioneri mogli raditi! I to vrijeme sam materijalno dosta pristojno živjela, jer je tekla i penzija iako bijedna, otišla sam u penziju sa 135 tisuća…

Koliko danas imate penziju, ako nije tajna?

Danas najnovija je oko 100 starih milijuna (4).

Otkad stanujete u ovom stanu u kojem se sad nalazimo?

Ovdje stanujem od ’65., i to mogu zahvaliti samo Krleži i Veci Holjevcu (4), a djelomično i Vladimiru Bakariću, što sam dobila taj stan. Inače sam vrlo loše stanovala, u Folnegovićevoj ulici, u montažnom stanu u kojem je bilo jako hladno. Popodne sam kuhala ručak za sutradan, a kad bih išla u kuhinju, morala sam obuvati čizme, jer se kuhinja nikad nije mogla ugrijati.

Na to ćemo se vratiti kasnije kad budemo govorili o pedesetim i šezdesetim godinama. U Ivankovićevoj se knjizi kaže da vi niste postali komunist zbog klasne nužde nego iz ideala, što, na neki način, implicira da ste dolazili iz relativno imućne građanske obitelji.

To je točno. Ja stvarno nisam imala potrebe da se borim za svoj bolji život, jer sam zbilja veoma dobro živjela. Potječem iz relativno imućne obitelji. Bile smo tri sestre, i dobile smo vrlo dobar odgoj.

Prezivali ste se…

Strauss djevojački.

Što vam je bio otac?

Otac mi je bio trgovac u Pakracu. Imao je dosta veliku trgovinu namalo i naveliko, zastupstvo Standard kompanije. Bio je vrlo sposoban i dobro je privređivao.

Živjeli ste u kući koja vam je poslije bila konfiscirana?

Točno. To je kuća koju je moj otac sam sagradio. U ono je vrijeme izgledala jako velika katnica, danas sigurno ima i većih i ljepših kuća u Pakracu nego što je ta. Ali, ipak je tu bila u donjem dijelu velika trgovina sa skladištima, a na katu je bio šesterosobni stan.

Idete li još danas ponekad u Pakrac?

Nikad.

Kad ste bili zadnji put?

Pa, zadnji sam put bila kad sam trebala vaditi neke dokumente. Ne idem naprosto zato što nemam nikog živog više tamo, čak ni od prijatelja i znanaca, a obitelj mi je pobijena sva ’41., tako da me psihički jako potresa kad vidim te kuće, jer je moja obitelj imala jako puno kuća, nije bila samo ta. Moji su roditelji imali još neke tri – četiri kuće. Onda sam naslijedila od prvog supruga kuću – isto tako veliku trgovinu s dva velika stana na prvom katu. Onda, moja jedna tetka imala je velik hotel, najveći u Pakracu. Moja baka i tetke koje su s njom ostale u kući imale su dvije velike kuće, tako da je tu bilo strašno puno toga da se naslijedi, a budući da sam se ja stalno htjela nekako proletarizirati, mene je pomalo bilo stid toga. I tako sam vam ja ’47. jednu kuću od mog pokojnog prvog supruga poklonila Sindikatu, s namjerom da se tamo napravi radnička čitaonica. Što oni, naravno, nisu nikad napravili, nego su je podijelili u 4 – 5 stanova i iznajmljivali.

Rekli ste da ste se vi stalno htjeli proletarizirati. Kad ste prvi put osjetili tu potrebu i zašto vas je, zapravo, bilo sram?

Ta želja za proletarizacijom spopala me tek negdje u partizanima. Jer prije rata to uopće nije bilo nikakva zapreka. Ja sam iz imućne židovske obitelji. Bila sam odgajana tako da se poštovala donekle religija u našoj kući. Međutim, moja je baka bila jako pobožna, i onda je moja majka morala prihvaćati barem dio toga, iako nije bila pobožna. Mi sestre dobile smo dobar odgoj. Svaka je morala učiti glasovir, dva puta tjedno dolazila je instruktorica glasovira, zatim svaka je učila dva strana jezika…

Koje jezike ste vi učili?

Ja sam učila francuski i njemački. I francuski sam gotovo sasvim zaboravila, a moj je pokojni prvi suprug sa mnom stalno govorio francuski, a ja sam njemu odgovarala hrvatski. Roditelji su nam govorili njemački, mi smo odgovarali hrvatski. Ali, njemački nam je nekako bio bliži, jer smo čitali njemačku literaturu.

Je li židovska zajednica u Pakracu bila velika? Koliko je taj život prije rata u religioznom, kulturnom i civilizacijskom smislu bio živ?

Ne bih točno znala reći koliki je bio broj Židova u Pakracu, ali bila je to mala židovska općina, otprilike 30 do 40 obitelji, i postojao je vrlo intenzivan kulturni i vjerski život. Stari ljudi išli su u hram, a žene i omladina imali su svoje organizacije. Tako sam i ja najprije pripadala cionističkoj omladinskoj organizaciji. I već sa četrnaest godina ja sam bila tajnik omladinskog cionističkog udruženja.

Znači li to da ste od rana imali neku potrebu da budete društveno aktivni?

To je baš tako, baš bi se tako moglo reći.

Koliko je snažan bio taj vaš židovski odgoj koji ste dobili? Kolika je bila razlika između odgoja koji ste vi dobili i odgoja koji su dobivali vaši nežidovski vršnjaci?

Gotovo nikakva razlika nije bila. I vjerujte, ja se nikad nisam sjetila da sam Židovka dok netko ne bi napao Židove. Tog momenta odmah bi reagirala. To činim i danas. A dok se to ne spomene, ne pada mi to uopće na pamet. Ja se osjećam pripadnicom ove zemlje gdje živim, gdje sam se rodila, gdje su se moji roditelji rodili, gdje su se moji djedovi rodili, prema tome tu uopće nema nikakve razlike.

Kad ste prvi put osjetili da vas zbog toga neki ljudi ne vole, da će vas zbog toga napasti? Je li se to poklapalo s antisemitskim raspoloženjem koje se javljalo tridesetih godina ili ste to osjetili i ranije?

Ja osobno nikad nisam osjetila nikakav antisemitizam, sve do ’41.

Dakle ni ’38., ’39….?

Ni ’38., ni ’39. U Pakracu je bila velika skupina mladih ljudi koji su studirali bilo u Zagrebu ili u Beogradu, i dolazili preko božićnih i ljetnih ferija, i svi su se okupljali u Pakracu. To je bilo moje društvo. To su bili tako pametni, tako prosvijećeni mladi ljudi, da tu nikad nije dolazilo u pitanje da li je netko Židov, Hrvat, Srbin, Musliman… To se uopće nije razlikovalo prije rata među nama. Ja ne tvrdim da uopće antisemitizma nije bilo u staroj Jugoslaviji. Sjećam se nekih detalja iz djetinjstva kad su, recimo, mom ocu oduzeli preko noći državljanstvo. Ja sam bila suviše mala da bih shvatila o čemu se radi, samo znam da je jednog jutra, nakon što je došao poštar, moja mama počela strašno plakati i vriskati i bila sva očajna. Oni su to tajili pred nama djecom, nisu nas htjeli uzbuđivati.

Što su vam oduzeli?

Jugoslavensko državljanstvo.

I otac ga je dobio natrag?

Znam da je jako veliku svotu novaca morao dati sreskom načelniku, i odmah je automatski državljanstvo dobio. To je bilo sve riješeno u roku od dva – tri dana.

Jeste li bili svjesni svog autsajderskog statusa?

Ne. Ja osobno nikada. Osjećala sam po nekim detaljima da ipak jesam Židovka i da sam time označena. Međutim, ni u školi, dok sam išla u školu, niti poslije u mom društvu, nikad, zaista nikad nisam imala problema. Sve do ’41., a i onda sam to izražavala prkosom, inatom.

U čemu se on sastojao?

Demonstrativno sam se elegantno obukla i metnula žutu traku! Onda, recimo, kad su nas žene tjerali na prisilni rad. To su bili najgori poslovi koji se mogu zamisliti – čišćenje općinskog klozeta, starog zatvora koji je građen još za vrijeme baruna Trenka…

U Pakracu?

Da, u Pakracu. Ja bih išla sa ženama, to su bile sve starije gospođe, ja sam bila najmlađa među njima, ali sam išla zato da im držim moral, jer to su bile tzv. predratne milostive i za njih je to bilo strašno, i onda sam ja išla demonstrativno da im pokažem da to ništa nije strašno. Da se može i taj posao raditi, i poslije toga se lijepo operu ruke, ide se kući pa se istušira, pa se nalakiraju nokti, pa se obuče elegantan kostim, metne žuta traka, i ide se šetati! To sam ja radila.

Spomenuli ste školu. Što ste mislili da ćete u životu postati, što ste htjeli postati?

Pa, zapravo, uopće nisam postigla ono što sam željela. Ja sam željela studirati medicinu. Ali kako sam od djetinjstva bila jako slabunjava zdravlja, majka me posebno dobro čuvala, jer sam imala jednu stariju sestru, i jednu mlađu, koje su bile puno jače od mene, zdravije, više, razvijene, i nije mi dozvoljavala da idem od kuće, zato nisam pošla na medicinski fakultet.

A vaše su sestre studirale?

Moje sestre ne. Starija je sestra završila učiteljsku školu koja je bila u Pakracu, a mlađa je završila trgovačku akademiju isto kao i ja u Daruvaru, što je blizu. Naravno, morala sam stanovati kod strica. Mlađa je sestra poslije te trgovačke akademije još išla u Beč na Kunstgewerbe akademiju, umjetnički obrt.

Da li su vas odgajali kao što bi odgajali, eventualno, i mušku djecu, ili nekako drukčije?

Zapravo, na to je jako teško odgovoriti. Moja je majka bila vrlo pametna, obrazovana žena, mnogo je čitala, i ona se stalno kolebala. Ona je osjećala da dolazi nekakvo previranje – nikad nije bila načisto s tim da li nas treba nekako emancipirati, ili nas odgajati za dobre domaćice. Ali školovane, naravno. Tako da je to bilo, zapravo, nešto srednje. Mi smo kraj sobarice i kuharice u kući uvijek morale poneki kućni posao obavljati, i to redovno svaki dan. Svaka bi dobivala svoje zaduženje. Naravno, osim toga što je morala u školi pokazati najbolje rezultate. Prema tome, koliko mi je puta bilo jako teško – kad sam se vratila iz škole kući, moje druge prijateljice idu se vani nekud igrati ili idu u šumu brati visibabe u proljeće, a ja moram ići glancati srebro! I zamrzila sam srebro za cijeli život!

Tko vam je ulio ideje o komunizmu, ipak neobične za djevojku?

To nije tako jednostavno išlo, niti tako brzo. Ja sam imala bratića – Josipa Polaka, partizansko ime Martin – koji je, nažalost, ’42. poginuo. On je vrlo rano, kao student u Zagrebu, postao komunist, i to dosta istaknut. On je bio jedan među prvima koji mi je o tome govorio i davao mi lijevo orijentiranu literaturu.

Kad je to bilo otprilike, koje godine?

Pa to je bilo negdje ’35., ’36. Može se reći da je počelo oko ’35. Onda moja mlađa sestra; ona je isto imala lijevo orijentirane prijatelje i neke prve simpatije, i ona je skoro istovremeno, ako ne i prije mene, počela malo naginjati ljevičarima.

Znači li to da su mladi u židovskoj zajednici bili, uglavnom, lijevo orijentirani?

Jesu, ali tu je bilo prijatelja i Srba, i Hrvata, uopće se nije pravila nikakva razlika u toj generaciji u rasponu od možda dvadesetak godina, možda sam pretjerala, možda 10 godina razlike između pojedinaca. Tu se nikad nije postavljalo pitanje tko je Srbin, tko je Hrvat, tko je Židov…

Iako zvuči pomalo kao predrasuda, da li je u načelu, židovska omladina ipak bila imućnija od srpske i hrvatske?

Nije istina. Bilo je i židovske sirotinje jako puno, a bilo je jako bogatih među Srbima i jako bogatih među Hrvatima, a isto tako i siromašnih. S tim, možda, što je Židova bilo manje. A bilo je, recimo, više židovskih trgovina nego kršćanskih, pa bi se moglo reći da odatle potječe nekakva fama da su Židovi bili bogati. Bilo je i takvih kao što su, recimo, neki naši kumovi bili, koji je imao četvero djece, trgovinu, i koji je stalno padao pod stečaj. Bilo je i Židova nesposobnih trgovaca, isto kao i svih drugih.

Jesu li lijevoj ideji više naginjali oni imućniji ili manje imućni?

Ovako. Uglavnom, ljevičari potječu iz imućnih obitelji. To su, uglavnom, bili zaista sve idealisti. Što je najparadoksalnije, recimo iz kuće jednog pravoslavnog prote, gdje je bilo sedmero djece, šestero je bilo lijevo orijentirano, i to jedan jako istaknut. Pa onda, recimo, iz kuće advokata, to su sve srpske obitelji, bilo je advokata čija su djeca bila apsolutno prvaci u komunističkom pokretu. To je bila grupa mladih intelektualaca koji su jako puno čitali i puno učili, puno znali, i koji su nama, pogotovo mogu reći za sebe, silno imponirali. Prvo znanjem, drugo    širinom, tolerancijom, suosjećanjem prema onima koji su bijedno živjeli. I uglavnom me je moj bratić počeo s tim upoznavati, jer sam ja, kao što sam napomenula, bila aktivna u cionističkom pokretu. Počeo mi je govoriti zašto se aktiviram samo za Židove, za cioniste, pa nisu Židovi jedini ugnjeteni narod, ima još ugnjetenih naroda. Treba se boriti za sve, pa će onda i Židovi biti oslobođeni, odnosno postat će ravnopravni. I tako, malo – pomalo, to je na mene utjecalo.

Naravno, počela sam čitati ljevičarsku literaturu, i onda se desio španjolski građanski rat, što je, možda, malo potaklo i moju fantaziju, jer nisam imala pojma kako rat može izgledati. Meni se to činilo lijepo, krasno, ići tamo boriti se, i ja sam htjela ići. Da vidim kako to izgleda i da ja nešto pridonesem. I naravno, drugovi su bili dovoljno pametni pa me nisu poslali, ali sam dobila zaduženje da skupljam pomoć za španjolske borce, tako da sam ja to u Pakracu vršila i dostavljala na jednu adresu u Zagrebu. Dobro se sjećam, to je bio pokojni inženjer Bude Borijan, koji je među prvima ’41. u Zagrebu obješen. To je bio prvi šok za mene, ’41. kad sam shvatila u što sam se upustila.

Kakve ste knjige čitali kao djevojka?

Teško mi se sjetiti sad sve što sam čitala. Čitala sam sve do čega sam došla.

Jeste li imali biblioteku u kući?

Jesam, imala sam biblioteku. Imala sam, naravno. Moj prvi pokojni suprug imao je sve njemačke klasike, francusku literaturu, puno smo knjiga imali, a ja sam, uglavnom, kupovala moderniju literaturu, recimo kad je Freudova psihoanaliza izašla, ja sam je valjda među prvima čitala.

Kako ste nabavljali knjige?

Pa to nije bio problem kad se imalo novaca! Ode se u Zagreb u knjižaru i kupite knjige!

Koliko ste često išli u Zagreb?

Jako često, jer sam imala veliku familiju u Zagrebu, tako da sam, kad god sam htjela, skočila u Zagreb. Jedno sam vrijeme čak više bila u Zagrebu nego kod kuće.

O kojim godinama sad govorimo?

Sada govorim o godinama negdje od ’36., ’37. pa do početka rata.

Kažite mi kako ste izgledali?

Ja kako sam izgledala? Kao svaka mlada žena! Ja sam se jako rano udala, sa 18 godina, i imala sam dijete već sa 19 godina.

Jeste li bili zgodni?

Pa kažu da jesam, ali ja mislim…

To vas pitam zato što sam čuo da ste bili jako zgodni.

Ma to je malo pretjerano! Slušajte, sve što je mlado i malo njegovano – jest lijepo. Ja, sigurno, nisam bila neka izuzetna ljepotica, ali možda sam bila dobro njegovana, pristojno se ponašala, bila dobro obučena, jasno, jer…

Pazili ste na to kako se oblačite?

O, dapače, jako! Recimo, to nam je naša mama usadila. Moja je mama živjela u Pakracu, jako puno radila, ali je haljine imala samo iz salona iz Zagreba, ili iz Beča. I onda tako, već od ranog djetinjstva, bio je ovdje jedan salon u Zagrebu. Vodila ga je teta Olga – kako smo je mi zvali. To je bila majka Željka Salzbergera, koja je imala modni salon »Olga«. I mama bi poslala u Zagreb jednu ili dvije, već prema tome kojoj su trebale haljine, i onda bi teta Olga sašila haljinu. Mi bismo isprobale to, i ona bi nam poštom poslala.

Kako je došlo do toga da ste se tako rano udali? Je li to bilo normalno?

Pa nije bilo baš sasvim normalno, bila je to moja želja za samostalnošću. Kod kuće je za mene bila nekako preoštra i prejaka disciplina. Moralo se štošta raditi što se meni nije sviđalo. To danas izgledaju gluposti i smješne stvari da se moralo uredno i pristojno jesti, uvijek u određeno vrijeme…

Dakle, trebalo je jedan sat vježbati glasovir. Što se još trebalo raditi, čistiti srebro, to smo čuli?

Čistiti srebro, održavati neki strog kućni red, kao u nekom konviktu, a meni se to nije jako sviđalo. Ja sam mislila da ću, ako se udam, postati samostalna i moći ću raditi što ja hoću.

Je li tako ispalo?

Nažalost, nije, jer sam se opet udala u jednu familiju koja je bila slična ovoj mojoj. Moj prvi suprug studirao je elektrotehniku…

Zvao se Kohn?

Marko Kohn, da. I pred diplomskim ispitom njegov se otac naglo razbolio i umro, tako da je on morao prekinuti studije i doći kući gdje su mu živjele majka i sestra, jer su one bile vrlo nesamostalne žene i nisu mogle ostati same. I on je, zapravo, pred diplomskim ispitom prekinuo studije. Ja sam se stalno nadala da će on, kad se vjenčamo, završiti, dati ta dva diplomska ispita ili jedan, koliko je imao, i da će naći zaposlenje u nekoj električnoj centrali, i da ćemo, konačno, kao činovnici, živjeti lijepim, mirnim, samostalnim životom. Međutim, to nije bilo tako, on je morao voditi trgovinu svog oca, i ja sam opet, isto tako, morala pomagati u trgovini, isto tako morala svako jutro doći pozdraviti svekrvu i poljubiti joj ruku, i isto tako se moralo za stolom jesti sve od reda što bi se donjelo na stol, i disciplina je trajala i dalje, osim što sam još bila mučena francuskim jezikom, jer je on stalno meni govorio francuski! A demonstrativno sam prestala svirati glasovir. To je bila moja demonstracija nekon udaje.

Koje ste se godine udali?

Udala sam se 1932. Već kao udana žena ja sam krenula ulijevo. Jer, eto, nisam bila zadovoljna takozvanim malograđanskim životom, stereotipnim, i tražila sam nešto svježije, dinamičnije.

Kako je vaš muž reagiralo na to vaše skretanje ulijevo?

Moj je muž bio vrlo fin, vrlo kulturan čovjek, i on se manje-više pravio kao da to ne zna.

On nije dijelio vaše ideje…

Ne. On nije dijelio moje mišljenje. On uopće nije imao smisla za politiku i za javni život, on je bio muzički orijentiran. On je bio muzički talent, komponirao je operete, opere, puno svirao, pisao. On je u Pakracu stvarao takve predstave da se to moglo i u Zagrebu postavljati. Bila je, slučajno znam, jedna gospođa koja je učila za opernu pjevačicu, ali se udala pa nije napravila karijeru, i on je za nju pisao operete, komponirao, tako da sam povremeno i ja nastupala.

Vi ste imali umjetničkih sklonosti?

Baš ne jako puno, ali kad sam vidjela da i druge mlade žene nastupaju, onda sam htjela i ja! I moram napomenuti da je on, uglavnom, pravio sve te zabave u dobrotvorne svrhe. U Pakracu je postojala organizacija Jugoslavenskog sokola i postojao je Hrvatski sokol. A Hrvatski sokol nije imao svojih prostorija. I onda je davao niz godina priredbe u korist izgradnje Hrvatskog doma. Tako da se tu skupljala lijepa svota. A isto tako je, naravno, obavezna bila takozvana purimska židovska zabava koja se smatrala jednom od najelegantnijih zabava. Onda, recimo, organizacija srpskih žena, Kolo srpskih sestara, davala je svoju zabavu. Može se reći da je to malo mjesto sa tri religije imalo intenzivan kulturni život.

Dokad ste se u kući pravili da tog ideološkog razilaženja nema? Vjerojatno, kad ste ’38. postali član Partije, više se niste mogli praviti da toga nema, ili ste se i onda pravili?

Sve do ’41.! Ja sam toliko pazila da moja obitelj ništa ne primijeti. Više sam se bojala da oni to ne saznaju, čini mi se, nego policije. Zaista su moji imali krive predodžbe o komunizmu, a ja nisam bila kadra da ih razuvjerim. Pokušala sam, vidjela sam da to ne ide, i onda sam lijepo pustila neke stvari da teku kako teku. Ja sam formalno živjela normalnim obiteljskim životom, a ono malo vremena što bih ukrala posvećivala bih obavljanju partijskih zadataka. Moji su roditelji stanovali na jednom kraju, a ja s mužem na drugom. Onda sam mužu rekla da idem k mami, i onda bih usput skočila i obavila što je trebalo. I obrnuto!

Iz toga zaključujem da ste vi u to vrijeme imali prilično slobode. Da biste to sve mogli raditi, ipak ste morali imati neko vrijeme i neki odvojeni život…

To je samo bilo na putu od jedne do druge kuće, i to do 8 sati uvečer. Poslije 8 uvečer ja nisam smjela na ulicu, kao ni jedna žena u provinciji u to vrijeme. Ako bih bila kod mame, onda bi me netko morao pratiti, ili slično, dok ih ja nisam ’41. uvjerila da tih sto koraka mogu i sama prijeći. Da, bilo je to dosta teško sakrivati, ali sakrivala sam.

Koliko je onda bio intenzivan taj vaš partijski rad, što ste sve radili?

Bio je intenzivan onoliko koliko sam mogla. Osim ove djelatnosti u Pakracu, koja se sastojala u raspačavanju literature i prikupljanju Crvene pomoći, prikupljala sam pomoć za odgoj i školovanje djece radnika, drugova koji su bili, recimo, u zatvoru ili nisu imali dovoljno sredstava. Osim toga, često sam putovala u Zagreb, i onda me Jovica Marković zadužio za kurira Mjesnog komiteta Zagreba. Ja se sad više ne sjećam koliko sam puta kuda nosila neku poštu, ali se dobro sjećam ’38., kad su bili prvi zajednički izbori Komunističke partije s opozicijom, sa HSS-om.

Komunistička partija onda je vršila veliku predizbornu kampanju, organizirala se dobra kampanja, i sad je trebalo raznositi taj materijal iz Zagreba po provinciji. Ne sjećam se točno kud sam sve putovala, ali s obzirom na to da sam ja u Zagrebu imala puno familije, i kod teta po dužnosti uvijek išla u posjete, onda sam ja to kamuflirala, pa bih tu poštu, koju sam trebala nositi u nekakvim velikim koferima, nosila, recimo, jedamput, sjećam se, u Viroviticu, za virovitički Okružni komitet, jedamput u Novu Gradišku, a to sam uvijek maskirala time što mi je u Gradiški živjela sestra.

Jeste li bili čvrsto uvjeren komunist? Kako biste opisali ta svoja tadašnja ideološka uvjerenja, jeste li bili zagriženi?

Ne, zagrižena ne, to se nikako ne može reći, nego se može reći samo idealistički zadojena. Jako idealistički. Ja sam tako sve ružičasto gledala u perspektivi.

Računala sam: kad ja tako dobro živim, želim da svi tako dobro žive. Nikad mi nije palo na pamet da idemo u nekakvo društveno uređenje gdje ćemo biti svi jednako siromašni, nego sam imala u vidu da ćemo ići u društveno uređenje gdje ćemo svi biti jednako dobro situirani.

Niste uopće sumnjali da li će tog uređenja biti, bili ste prije početka rata sigurni da će se to tako dogoditi?

Ne, bila sam sigurna da će se to tako dogoditi, samo nisam znala kada. A tako se nama i u partijskoj organizaciji govorilo – mi se borimo, ali ne znamo kad će to biti. Mi smo svi to jako idealistički gledali, i svi smo se nadali da će to biti jednom, u perspektivi. Hoćemo li mi to doživjeti ili nećemo, to nam i nije bilo bitno. Bitno je bilo posvetiti se humanom, poštenom, cilju, raditi na tome, aktivirati se – puno pametnije nego živjeti malograđanskim životom samo za jelo i piće. Usto, moram vam reći da su predratni komunisti uopće jako puno čitali. Zaboravila sam, možda, spomenuti da sam ja prenosila iz Zagreba u Pakrac svu ljevičarsku literaturu, i legalnu i ilegalnu, a legalne je bilo jako malo. Ja sam bila taj punkt preko kojega je to išlo. Komplete sam nosila na jedno određeno mjesto, odakle se to onda dalje distribuiralo. Ti ljudi, nažalost, nisu više živi. A sebi sam uvijek zadržala po nekoliko primjeraka onoga što me zanimalo.

Jeste li čitali i knjige i druge vrste?

Pa, čitala sam malo beletristike, ali uglavnom nama je bilo nekako časno čitati ovu ozbiljnu ljevičarsku literaturu, kao naprimjer »Pitanja lenjinizma«. Naravno, tko je savladao Marxov »Kapital«, to je već bio jako, jako obrazovan komunist – što ja, priznajem, nisam nikad uspjela. Ali, nije lagano bilo doći do te literature. Sjetila sam se sad kako sam negdje u Zagrebu od nekoga dobila prvi put jednu Buharinovu knjigu i sva se sretna vratila, i kad je moj bratić došao kući i kad sam mu rekla: »Čuj, imam Buharina, to je poslastica«, on se primio za glavu: »Zaboga, što ti pada napamet, on je na crnoj listi, zapali odmah tu knjigu.«

Je li to bila prva napuklina koja se pojavila? Kad ste uopće posumnjali da to, možda, i neće biti sve tako savršeno? Doduše, vi niste bili s tim u kontaktu, pa niste mogli znati, ali u to doba već je bilo ljudi koji su govorili o Staljinu i o čistkama, bio je sukob na književnoj ljevici…

Pa, moram reći da je sumnja prvi put pala tek ’45. O tom bih vam morala malo opširnije pripovijedati, no da nastavimo o literaturi. Kraj toga čitala sam i literaturu kao što je Kafka, pa je Krleža bio tako obavezan da se nije moglo zamisliti da jedan mlad i pametan čovjek ne čita Krležu. Krleža nas je sve jako zadovoljio svojim stavovima i svojim divnim knjigama.

 

Što ste točno čitali od Krleže?

Pa od Krleže sam čitala sve što je prije rata izašlo, i, po mogućnosti, kad bih bila u Zagrebu, išla bih u kazalište gledati »Glembajeve«. Kad bih se zadržala u Zagrebu, sigurno bih bila ili u operi, ili u kazalištu, ili u dramskom.

Kad ste ga prvi put vidjeli?

Krležu? Prvi put sam ga vidjela… valjda je to moralo biti negdje ’39., i to sam sjedila čitavo prijepodne pred Velikom kavanom, jer su mi rekli da on tamo dolazi i opisali kako izgleda, s velikim šeširom i crnom mašnom. I ja sam cijelo dopodne sjedila da ga samo vidim iza tamo drugog, trećeg stola, i to je već za mene bio doživljaj!

I kad ste upoznali Krležu?

Krležu sam upoznala tek poslije oslobođenja, kad je dolazio k nama kući, i to vrlo često, i bio rado viđen gost, naravno. I moram vam reći da sam ga puno radije slušala nego čitala. Ja sam bila očarana njegovim kozerstvom, on je tako znao zabavljati društvo! Kod nas u Beogradu uvijek je bilo puno ljudi, bilo za ručkom, bilo za večerom. Kad sam išla s posla kući, nikada nisam znala koga ću sve zateći za stolom. A Krleža bi dolazio k nama nenajavljen. I, naravno, odmah bi se snašao, odmah se ispozdravljao sa svima, i odmah bi nešto duhovito počeo pripovijedati o svom putu. Tako se sjećam, jedanput se vratio iz Budimpešte, bilo je to u vrijeme kad su mu počeli prevoditi djela, a mislim da su Mađari bili među prvima, pa je on zbog toga bio u Pešti. I vratio se, i priča kako je obilazio sve stare kavane, u Budimu, u Pešti, kamo je nekad kao mlad čovjek odlazio, i, kaže, jednog dana sjedi u krasnoj starinski namještenoj kavani, a vis-a-vis njega sjedi podebeo ćelav stariji gospodin. I gleda u njega, i gleda, i najedamput se dosjeti da je to ogledalo i da on vidi sebe.

Rekli ste da ste sa svojim prvim mužem, Kohnom, imali dijete.

Da, jedno. Koje je, nažalost, ’42. poginulo.

U Ivankovićevoj knjizi piše da je vaš muž bio u Jasenovcu?

Svi su moji odvođeni ’41., uoči Badnjaka – moji roditelji, moj muž, moj sin, svekrva, šogorica, svi pakrački Židovi odvedeni su najprije u Staru Gradišku, i tu su onda, koliko sam mogla saznati, razvrstani: muškarci u Jasenovac, žene u Staru Gradišku. Poslije, kad je zavladao tifus, jer im je prostor u Staroj Gradiški, vjerojatno, bio premalen, dio židovskih žena i djece prebacili su u Đakovo u jedan stari mlin. A nisam napomenula da sam ja još prije toga bila uhapšena kao komunist.

Kad je bilo vaše prvo hapšenje?

Uhapšena sam 12. decembra. 1941. A moje su odveli 22. decembra, noću.

Znači, vi ste već bili u zatvoru u Pakracu?

Da, u Pakracu, kad su njih odveli.

Koliko ste ostali u zatvoru?

Ja sam sve skupa bila u zatvoru oko jedanaest mjeseci, kod ustaša; prebacivana sam u razne zatvore, i mjesec dana provela sam u logoru u Staroj Gradiški.

Kažete da ste bili u Pakracu, pa u Staroj Gradiški…

…pa u Lipiku.

To je sve bilo u kontinuitetu, tih 11 mjeseci?

Da.

Jeste li znali, dok ste bili u zatvoru, za sudbinu svoje obitelji, muža, djece?

U Pakracu sam iz zatvora imala vezu s drugovima u odredu. I imala sam vezu sve do hapšenja moje obitelji preko sestrične, koja je, isto, bila lijevo orijentirana.

Nakon nje sam izgubila vezu u Pakracu, ali je bilo dobrih prijatelja, kao što je, recimo, Franjo Ajman, koji i danas živi u Zagrebu, koji je kao Hrvat dospio k nama u zatvor i ponudio svoje usluge, i koji nije bio onda oštro lijevo orijentiran, ali u zatvoru sam bila ja i nekoliko mojih drugarica Srpkinja kojima su isto tako obitelji odvedene. Preko noći ostale smo u zatvoru bez hrane, bez odjeće, bez ičega.

Vi ste odmah saznali kad su vašu obitelj odveli?

Sutradan su mi rekli. Nisu mi htjeli odmah reći. Ja sam onda pala u duševnu krizu. Zapravo, nikad ne znam što je bilo. Uglavnom, pričali su mi da sam bila ukočena, da uopće nisam mogla oči zatvoriti, da je kriza trajala šest dana, da se nisam mogla ni pomaknuti, ni osvijestiti, ništa… I onda, drugarice su mi pokušale pomoći, i nekako me uvjeriti da ćemo pokušati nekako izvući dijete. Jedna moja tetka bila je ostala u Pakracu, a moji roditelji bili su ostavili novac kod pojedinih hrvatskih poštenih obitelji. I ta moja tetka saznala je, kad su ustaše prebacile moju majku i sina s ostalima u Đakovo, i čula je da tamo stražari nisu prave ustaše, nego domaći dečki iz sela i okolice, i da se novcem može iskupiti netko iz logora. I onda sam ja preko tetke i preko nekakvih veza molila te ljude koji kojih je novac bio pohranjen da dadu teti novac, i ona je uzela taksi, otišla u Đakovo, pokupila mog sina i još petero druge djece. Dakle, šestero djece spasila je iz Đakova. Ionija je sudbine da je ovih petero živo, samo moj sin nije.

Kakvi su bili uvjeti u tom zatvoru? Kako su vas tretirali u tim zatvorima u tih jedanaest mjeseci?

To je bilo vrlo različito. Dok nas nisu čuvale prave ustaše, dotle je režim bio liberalniji.

Recimo, u Pakracu?

Da. Kad su nas preuzele prave ustaše, to je onda bilo užasno. To su bile torture… neviđene…

U Pakracu vas nisu čuvale ustaše?

Ne, u Pakracu nas nisu čuvale prave ustaše, nego ljudi iz kotara, koji su bili dosta blagonakloni prema nama. Zaboravila sam reći da smo mi iz Pakraca vođeni u Požegu na prijeki sud. To je bio kao neki redovni postupak. Jedna moja drugarica i ja, pomoću jednog službenika koji nam je bio jako naklonjen, uništile smo dokazni materijal, tako da nas je prijeki sud morao osloboditi, jer nije imao na osnovi čega suditi.

U čemu se sastojao taj dokazni materijal?

Dokazni je materijal bio, nažalost, dnevnik jednog druga, koji je bio u Pakracu na liječenju rane koju je zadobio u borbi, i koji je vodio dnevnik točno dan i sat kad je s kim imao sastanak i što se razgovaralo. I taj je drug, nažalost, u jednoj borbi poginuo, i kod njega je mrtvog nađen taj dnevnik. Ali, moram reći da do danas nitko nije rekao ništa o tome što smo mi iz tog zatvora, moja grupa, nas šest, sve činili za odred. Od pisaćeg papira do pisaće mašine, sve moguće smo krali za vrijeme dežurstva jednog našeg simpatizera i slali u šumu. Onda npr., desio se prepad na naše drugove u nekom selu na nekom punktu, pa se sjećam da su u nekoliko navrata bile zaplijenjene ljevičarske knjige. Među inim, našla sam i svoje knjige, jer 41., kad su došle ustaše, imali smo partijsku direktivu likvidirati ljevičarsku literaturu. Tako sam ja velik dio knjiga otpremila u sela i u partizane.

Dakle, vašeg sina spasila je vaša tetka?

Moja tetka, ali je jedan čuvar koji mi se udvarao, omogućio da dijete bude sa mnom u zatvoru. On je pustio dijete k meni.

Koliko je tada djetetu bilo godina?

Tada je djetetu bilo devet godina. Ali, vrlo mi je teško da vam pričam u kakvom je stanju dijete došlo iz logora… To što se vidi na slikama iz Dachaua i ostalih logora… živi kostur, a kraj toga teta je dovela još petero druge djece. Među njima moju sestričnu, koja je još i danas živa, koju smo odmah otpremili u Zagreb, drugu djecu porazmještali kojegdje, sve ilegalno u Pakracu, a bilo je čak i jedno dijete od godinu – godinu i pol koje je, isto, bilo živi kostur; toga nismo imali gdje smjestiti nego su ga primile časne sestre u bolnici. I taj je dečko živ, odnosno sad već čovjek.

Vi kažete da ste tu djecu ipak mogli otpremati, da ste poduzimali neke akcije iz toga zatvora, dakle, to je ipak bio neki relativno liberalan zatvorski režim?

To nam je sve omogućio jedan naš simpatizer. Tada su prave ustaše saznale, ne znam kojim putovima – navodno je netko iz Pakraca to javio – i onda su došle i preuzele sve nas zatvorenike. U međuvremenu, zaboravila sam reći, mi žene bile smo na katu u jednoj običnoj kancelarijskoj sobi, a dolje u zatvoru bila je isto tako, grupa muškaraca komunista. I sad su nas preuzele prave ustaše i pohapsile sve one kotarske činovnike koji su nam činili usluge. I torture su počele, i onda su nas prebacili u Lipik, što je bio najstrašniji zatvor od svih, jer se zvao protukomunistički zatvor. Tu su bila mučenja strašna.

 

(Nastavit će se)

 

(1) Na toj livadi ispred zagrebačkog Gradskog poglavarstva preimenovanoj u Trg Stjepana Radića trebao je biti podignut velebni spomenik Titu i priređen je natječaj na koji su pristigli mnogi bizarni prijedlozi, a odabrano je monumentalno rješenje, apstraktna kompozicija visoka 36 metara, no prije realizacije, propao je komunizam i raspala se

(2) Andrija Hebrang ml. završio je medicinu i specijalizirao radiologiju i onkologiju, a 1990. u prvoj demokratski izabranoj vladi postao je hrvatski ministar zdravstva, zatim šef vojnog saniteta i na kreće vrijeme – ministar obrane. Godine 2009. izašao je na predsjedničke izbore i dobio 12% glasova.

(3) Zvonko Ivaković Vonta bio je prvoborac i visoki funkcioner Ozne, ali je isključen iz Partije zbog podrške reformističkoj frakciji Savke Dapčević Kučar. Povukao se iz javnog života, zaposlio u Filatelističkom savezu i počeo privatno istraživati Hebrangov slučaj, zbog čega je 1984. uhapšen. Napisao je o tome knjigu koja je tiskana 1988. godine.

(4) Paritet je nemoguće rekonstruirati u tim mjesecima galopirajuće inflacije prije Markovićevih monetarnih reformi. U jednom trenutku dolar je 1989. vrijedio 107.000 dinara, ali to, zapravo ništa ne znači. Penzija od sto milijuna (starih) dinara, odnosno milijun novih, mogla je biti stotinjak njemačkih maraka.