Denis i Rene u vrijeme Poleta

Čudesan laboratorij Denisa Kuljiša

Krematorij, 22. kolovoza 2019, Zagreb

Piše: Rene Bakalović

 

Postoji jedan razlog zašto sam ja među nas nekoliko privilegiranih koji ovdje govorimo o Deniju. Osim rodbine najdulje ga znam, gotovo šest desetljeća. Družili su nam se roditelji. Zato ću se usredotočiti na nekoliko crtica uglavnom vezanih za rane dane.

Već nakon prvog susreta, kada je sa Željkom i Mirkom došao k nama u Maksimir, bio je tema razgovora. Moguće da sam tada prvi put čuo izraz vunderkind. Nešto kasnije bio je učesnik televizijskih kvizova u koje je zurila cijela Jugoslavija pa je etiketa vunderkinda legitimirana. Tema kojom je kuštravi klinac Kuljiš u svom premijernom crnobijelom elektronskom nastupu dokazivao svoju nadnaravnu erudiciju bila je Rat na Pacifiku.

Ja sam se pak mogao praviti važan – i danas to činim – da sam se igrao s Denijem u njegovoj sobi u, kasnije ću saznati, arhitektonski znamenitoj zgradi na uglu Savske i Proleterskih brigada, današnje Vukovarske. Na vratima sobice pisalo je, čini mi se, Laboratorij Denisa Kuljiša ili nešto u tom smislu. Tada se bavio svemirskim programom. Izrađivao je rakete u kojima smo trebali lansirati miševe van dosega bijedne zemaljske gravitacije. Da je nastavio tim zvjezdanim putem Deni bi bio hrvatski Werner von Braun, mada je bio više ponesen manje poznatim Rusom, astralnim vizionarom Konstantinom Eduardovichem Tsiolkovskim.

Imao je posebno nagnuće prema Rusima koje je u njegovom slučaju dijelom bilo i genetske prirode, (mada su očito prevladavali oni dalmatinski). Sjećam se da je htio da se u službenim spisima uz njegovo ime i prezime upiše nacionalnost Dalmatinac, no birokracija je, koliko mi je poznato, ostala nesmiljena. Njegovi su ruski tragovi, pak, možda uzrok zašto su nam se posebno sviđali Predinovi stihovi uz koje bi zasuzili: “…kdo je tebe Praslovan, plavati učil, da si preplaval tisto rusko reko, in se v mojih genih naselil…”

Rusima je Denis ušao u dušu već do kraja osmoljetke do kada je pročitao sve njihove klasike. Usput i francuske. Čitao je sumanuto tako da mi je i danas zagonetka kada je sve to napisao. Ne računajući stotine stranica raznih početaka neobjavljenih romana. Kada nije pisao čitao je. Kada nije ni pisao ni čitao razgovarao je o univerzumu pisane riječi. Zajedno smo izučavali dvojnost mehanike i magije humora Marka Twaina. Iljf i Petrov su nas ponijeli da pokušamo pisati tekstove četveroručno ali smo odustali jer nas je zbog prvog otisnutog uratka htio izlemati tada rabijatni Željko Malnar. Nešto smo se sprdali oko njegovih putešestvija na Istok. Kasnije smo se lijepo družili, a Deni ga je, naravno, zavolio.

Kao što je i volio svaku van serijsku pojavu obdarenu natprosječno aktivnim sivim stanicama. On sam je pak djelovao poput viagre za neurone. Tko bi se našao u njegovoj orbiti moždana bi mu se aktivnost dizala na višu frekvenciju. Imao je radar za bistrooke i mnogima pomogao da realiziraju potencijale. Osobito one za koje neki nisu ni vjerovali da ih posjeduju. Pomogao je preblag izraz. Bio je nesmiljeni firer kada bi gurao ljude da zamjetno nadiđu prag od ništavnih sto posto svojih intelektualnih mogućnosti.

Genijalci poput njega obično su zabavljeni svojim potencijalima. Mogao je birati hoće li biti matematičar, sineast, književnik ili književni kritičar. Nažalost ćudoređe i ljubomora uništili su fantastične erotske polaroide pa danas nedostaje krunski dokaz da je mogao krenuti karijerom velikog fotografa. Uz povelik skup drugih vokacija koje su ga zaludu mamile svojim čarima. Recimo jasno je, ali sasvim usput, pokazivao da je briljantni karikaturist. Neki još čuvaju portretne karikature koje je žvrljao u par poteza ako, kao pratnja monolozima kojima je hipnotizirao nazočne, ne bi skicirao prototipe letećih strojeva. Uključujući neostvareni hrvatski V1 kojim smo trebali ubrzati pobjedu u domovinskom ratu. Bio je to još jedan projekt utemeljen na paradoksu. Trebao je to biti jeftini brzoizgradivi low-tech projektil – s obzirom na tadašnje nacionalne gospodarske mogućnost – s high-tech razornom snagom. Njegova je pisana riječ ipak bila efikasnija. Već smo u 15. gimnaziji, danas MIOC, pokrenuli novine. Potom me doveo u Studenski list, objavio mi prvi tekstuljak, podbo stvaralačku sujetu i promijenio sudbinu.

On je, rekao sam, imao i previše razloga da se cijeli život bavi ostvarivanjem svojih talenata. Ego mu nije nedostajao, međutim čini mi se da je najviše uživao okupljajući talentirane, po mogućnosti što raznorodnije.

Obično bi nas okupio i čim bi ispalio prvu dosjetku počeli smo maštati neopterećeni stvarnošću. Sada radimo impozantnu inventuru projekata koje je ostvario. Rekao bih da je to jedan promil od svih maštarija koje smo zvali ”šeme”. Bio me je zadužio da napravim veliku knjigu genijalnih šema i time ublažim gorku činjenicu što su ostale neostvarene. Iznevjerio sam ga. Zbornik neostvarenih šema neostvaren je. Goran Ređepović je predložio da napišemo knjigu o Deniju u kojoj mi je prigoda da se iskupim. Nastojat ću barem nakratko nadvisiti seniliju i prisjetiti što više njegovih genijalnih zamisli.

Sada vidim da se dječji Laboratorij Denisa Kuljiša nikada nije ugasio.

Samo je jedna stvar u Denisovom okruženju bila nemoguća. Uz Denisa dosada nema nikakve šanse.