Denis Kuljiš i Gordan Malić u televizijskom nastupu

Duboki naklon Denisu Kuljišu- Samuraju bez gospodara

Na komemoraciji i posljednjem ispraćaju Denisa Kuljiša nekoliko njegovih kolega i prijatelja pročitalo je iznimne govore s jakim emocionalnim nabojem i osvrtom na njegovu fantastičnu novinarsku i publicističku veličinu. Na stranici zurnalisti.online, Denisovom blogu na kojem je sa strašću do posljednjeg dana ispisivao impresivnu količinu tekstova, posmrtni redakcijski kolegij sastavljen od njegovih kolega koji su ga iznimno cijenili, odlučio je te zanimljive govore podijeliti njegovim čitateljima. Prvi u nizu je govor Gordana Malića, Denisovog prijatelja i kolege iz tjednika Globus.

 

Piše: Gordan Malić

Zagreb, Hrvatski novinarski dom, 21. kolovoza 2019

 

Da je Denis ovdje rekao bi: “Ovo k’o da smo u HND-u… koga su izabrali?

Denis je bio član Hrvatskog novinarskog društva. Javljao se i predlagao se za neke funkcije, ali nije bio izabran. Nisu prihvaćane ni mnoge njegove ideje. Stalno je gnjavio s prijedlozima. Onda je zaključio da ne pripada tu gdje vladaju dosada i novinarsko mrtvilo… sad bi se vjerojatno i uklopio… pa je osnovao svoje novinarsko društvo.

Imali smo dvije kave u Esplanadi, ja sam vodio investigativnu sekciju, Dražen zapisnik. A kako smo računali na još puno razočaranih novinara nismo uspjeli sastaviti kvorum. I tako je stvar propala.

Kad je ostao bez svih novina koje je pokrenuo, i bez redakcije, Denis je preselio na društvene mreže, pa na blog. Jedno vrijeme blog se zvao Žurnalisti, a onda samo Žurnalist.

Bez obzira na sve neuspjehe, nitko se nije tako spremao za novi početak i novi projekt kao on. Nitko nije manje kukao i cmoljio ako bi stvar propala.

„No pain, no regrets“, to je bila liberalna tržišna maksima, na koju se bio zakleo.

U tom je kodeksu biti neprofitan (medij), isto što i propasti. Ali ne i na našem tržištu, gdje svime upravlja država – kako je govorio Denis, a novce dijele lopovi i uhljebi. Lopovi lopovima, a uhljebi uhljebima. Za one koji imaju neke ideje, ne ostane puno. Ali eto, Denis je trajao. Vremenom se svodio na samoga sebe. Ni to, naravno, nije bilo malo.

U većini slučajeva novinarska sloboda svodi se na to da pređeš kod novog gazde. Denis je uvijek bio svoj gazda. I kad je bio u mainstreamu i kad je bio na margini. Kolumna koju je pisao u Jutarnjem Listu, pa u tjedniku Dnevno, zvala se RONIN. Samuraj skitnica, samuraj bez gospodara… No pain, no regrets.

U njegovim tekstovima nije bilo puno emocija. Pisao je i radio kao da se ne uklapa u ovo vrijeme, u ovo ogorčeno društvo. Njegova prava strast bile su ideje. Nikad nije bio zarobljenik samo jedne. Pisao je o svemu, o svemu je nešto znao, sve ga je zanimalo. Tako je izgledala i njegova rečenica. Kao da ne želi da završi sa samo jednom porukom.

Tako su počinjali i naši razgovori, s pitanjem: „Šta ima?“ Završili bi sat ili dva poslije. Uvijek je bilo nešto vrijedno otkrivanja i pisanja. Danas, kada ga više nema, mogu reći: “Nema ništa… ništa nova, a i starog je sve manje.“

Denis je bio duhovit. Baš duhovit. Ali to nije humor koji proizvode emocije, nego intelekt. Na takav humor čovjek se teško naljuti. Zato su ga čitali i oni koji ga ne vole. Jer i njima nedostaje takvog smijeha. Bio je prirodniji, spontaniji i normalniji od svega na našoj sceni što je zatrovano raznim slojevima razočarenja. A time zatrovani i oni koji nas čitaju…

Kada razmišljam o našem poslu, ja danas vidim samo dvije vrste novinarstva. Na jednoj strani je, da parafraziram izvornik, novinarstvo s grčem u želucu. A na drugoj, novinarstvo s duhom. Denis je bio jedan od vodećih, a možda i zadnjih novinara i urednika s duhom. Kao Ronin nije pripadao nigdje, i imao slobodniji duh od svih koji negdje jesu… Teško je biti Ronin. Satima smo drvili na telefonu jer nam obojici nedostaje redakcija. To neko mjesto gdje se muvaju kolege i kuhaju priče, prošle i buduće. Sad, eto, nema ni Denisa i tih javljanja u svako doba. Breaking news blues

Oprostio bi se od Denisa, s onim što bi ga danas zanimalo.

„Šta ima? Jesi vidio ovo s Kuščevićem?“