Novinarski genij koji nije dobio nijednu novinarsku nagradu

Piše: Željka Godeč

“Drago dijete, novinarstvo znači biti prvi na mjestu potresa”, citirat će davno Denis Kuljiš jednoj ambicioznoj početnici Marka Twaina. Ona će mu uzvratiti da vulgarizira, ali će, kad bude vrijeme, ona doista otići u rat, na prvu crtu, inficirajuće zatravljena njegovim likom i postati njegova doživotna prijateljica. Mene će pak u prvim danima inicijacije u Globusu, koji tada nimalo nisu slutili na dobro, muštrati bučnim iritantnim rečenicama kroz dobronamjerni poluosmijeh: “Ne gnjavi, mala, nego daj neku robu za sto ‘iljada primjeraka.”

Bog pogodnog trenutka Kairos će, a odonda i Denis Kuljiš, ipak, biti na mojoj strani: u ruke su mi dospjeli dokumenti koji su pokazivali da je tadašnja ministrica prosvjete urede Zavoda za školstvo, u postkomunističkoj pretvorbenjačkoj tranziciji pretvorila u svoj privatni stan, pa onkraj papirnate birokracije, stvarnim maljevima i inim alatima porušila noseće zidove te propala susjedi kroz strop. A kad ću ljubaznošću razjarenih manovala u toj tragičnoj raboti još dobiti i ključ od stana pa u njemu otkriti mramor i jacuzzi (glavni redaktor Marko Grčić pohrvatit će ga u kadu burljatoricu), Denis Kuljiš obezglavio se od uzbuđenja. „Ma nemoj, ma nemoj…“, pljeskao je velikim šakama i smijao se kao dijete, tražio detalje, čačkao po očiglednom apsurdu, na rubu češkog smisla za humor tipa Kundera, bolje rečeno Škvorecky, i već je imaginirao na famoznom špiglu kako će prezentirati temu zbog koje će veleštovana ministrica prosvjete, taman pod prijetnjom štrajka u svom resoru, morati otići.

Kao da ga vidim i sad: stisnuo je oči, u njegovu slučaju bila je to prva naznaka onog osmijeha koji će ga potom preuzeti cijelog.

Nema nikakvih izgleda da jedan novinarski tekst podnese težinu onoga što ostaje iza Denisa Kuljiša, iza njegovih 1000 shema, publicista, inicijatora i kreatora, duše svih važnih printovskih medijskih projekata u samostojnoj Hrvatskoj, fantasta, zaigranog djeteta (legenda kaže da je bio koautor naziva Domovinski rat i prvi urednik koji je lansirao riječ tajkun), ronina iliti samuraja bez gospodara, tipa koji je spajao erudiciju polihistora i aromu fine duhovitosti, a najviše i prvenstveno – novinarskog čarobnjaka do samoubilačke zadnje kapi krvi.

Bit će nužna mala historijska distanca i minimalna širina otvorenog uma da bi se njegova ostavština pošteno vrednovala, hladnokrvno postavila na pravo mjesto. Dotad neka se u našem malom svemiru valjaju izlišne dvojbe: urednički i publicistički genije kojega ovdje više nema i kojega je topla ljudska sredina, tzv. društveni milje, tako dobro vrednovala da nikada nije dobio nijednu nagradu ni za što, pa čak ni za urnebesnu zbirku „Majmuni, gangstere, heroji, geniji, lupeži & papci“, remek-djelo u kojemu je briljantno istrančirao zloduhe hrvatske političke i društvene scene sa stilom kakva nakon Matoša, eventualno Ujevića, eventualno Krleže, u našem narodu nije bilo.

Prirodno, ima, i mora biti, i onoga što Kuljišu kritičari predbacuju, ali ja ovdje baš i ne bih. Mogu samo pokušati iščupati iz prošlosti djelić atmosfere i napisati jedini tekst koji mi Denis ne bi objavio: kakva je, ljudi, radost bila raditi s Kuljišem u doba kad je uređivao Globus!

Taj najčudesniji, najneočekivaniji, najnevjerojatniji tjednik u drhtećoj zemlji Hrvatskoj, na tabloidnom crno-bijelom formatu s maskirnim zaglavljem, neprijeporno Denisov Globus koji je bio živa rana tadašnje vlasti i uopće vlasti, bez obzira na njihove denominacije. Ukratko, Denisov Globus bio je noćna mora policajcima duha, ma gdje bili!

Kuljišev je Globus za nekoga tko je, poput mene, onomad iz uškopljenog Vjesnika kapnuo u redakciju u Martićevoj, bio iljfpetrovski svemirski brod; novinari su putovali diljem globusa, koji su on i Grčić nazivali „kruglja zemaljska“, grohotom se smijući, nije bilo zabranjenih tema, posebno ne svetih krava, ali nije bilo lako ni osvojiti prostor, izboriti se za stranice na kojima će biti objavljen baš tvoj tekst, tražile su se velike, teške afere, čvrsti dokazi.

Kuljišev Globus bila je velika destilerija ideja i imaginacije, puna pametnih i kreativnih glava, redakcija je imala sedamdesetak članova i suradnika. Kuljiš je okupio nezamislivo šaroliko društvo, osobnosti svih fela i performansi: zadrte i slobodoumne, sanjare i pragmatike, sveučilišne profesore i mladiće s jedva završenom srednjom školom, mješavinu ozbiljnih, ekscentrika, bonvivana, redatelja i statista, vjetropira, prznica, asocijalnih potepuha, majmuna, gangstera, heroja, lupeža & papaka. U takvoj čudačkoj družini inzistirao je na maratonskim kolegijima, koji su tada bili omanja redakcijska svetkovina, na kojoj se cijenila individualnost, gdje su svi imali pravo glasa, ali gdje licitiranje partikularnih ideja nije baš imalo nekih osobitih izgleda.

U tom svemirskom brodu Marko Grčić, kršni, bučni Sinjanin fascinantnog znanja, prevoditelj Biblije, koji nije podnosio pušače pa će mu Denis osigurati neku izbicu, i Maroje Mihovilović, ranoranilac koji je spavao sa slušalicama u ušima i na redakcijski stol iskrcavao recentne događaje, imali su ulogu mirnih poluga koje su Denisa samog spuštale na zemlju.

Promotrite ovu sliku. Onaj moj tekst s početka, onaj o ministrici, kad sam ga napokon napisala u jedanaest uvečer, bio je izbrisan iz sustava, nehotičnim pritiskom na pogrešnu tipku. Sat vremena prije zadnjeg mogućeg roka, famoznog deadlinea! Kasnit ćemo u tiskaru, plaćat ćemo penale! I ne samo to: najava na naslovnici već je gromoglasno grmjela! A onda je u novinarsku sobu savršeno miran ušetao Kuljiš s dvije doze kave i rekao: “Pa već si ga jednom napisala, u glavi ti je, udri samo, gotova si za uru-dvi, ajde, čekamo te.” Kad sam se jednom vratila poslije upropaštena posla s Krka, iz Punta, gdje se u tajnosti preuređivao nekakav Titov brod, Kuljiš me mrtav-hladan u sitne noćne sati poslao natrag: “Tema je dobra, možeš ti to, ništa nije propalo”, rekao je. Zamislite i ovo. Denis bi kasno noću znao poslati taksi ili zadužiti sirote tajnice da njegove sjajne, no katkad malo razuzdane autore izvlače iz birtija, premda je na alkohol bio organski alergičan, da ih otpreme doma na koji sat odmora pa da ih potom privedu za radni stol. Znao je iznebuha svoju ekipu darivati obilatim “troškovima reprezentacije”, na užas tajnica koje su mu žugale: „Kaj ne kužiš da bu to svršilo u privatnim džepovima?” Na što bi on lakonski uzvraćao: ”Ma ne benavi, kako ne vidiš da ovaj/ova puca od želje za radom, ta sitna investicija vratit će nam se višestruko.” Doista, uvijek bi se potom našlo dobrih ljudi, razočaranih ili gnjevnih, koji bi nas anonimno počastili “žutim omotnicama” s kompromitirajućim dokumentima protiv vlasti. Prisjećam se. Denis bi nas vodio na ručkove kod “Pere ustaše”, smazao bi gotovo cijelu puricu i još malo pobrstio ostatke s tuđeg tanjura. Kad nije letio po redakciji s temama, i naši tekstovi nisu bezdušno lepršali zgusnutim zrakom, izbacivao bi, bez kompleksa i osobnih uvreda, cijele kartice teksta, crtao bi avione. Sve je znao i sve ga je zanimalo, na globalima, koje je gotovo manijački isprintavao, odmetao i dometao, rekonfigurirao sadržaj i izgled svakog novog broja, on bi uz imena autora skicirao njihove karikature, što je bio njegov manje poznat talent.

Ipak, možda najvrednija osobina Denisa kao urednika: redakcijski Dionizije, kako ga je zezao Grčić, bio je totalni autoritet. A da se to uopće nije trudio biti. Onakav autoritet kakav ne proizlazi ni iz hijerarhijske ni iz vlasničke pozicije. Nikada, nikada dok smo radili zajedno nije se moglo dogoditi da političar nazove i traži pomilovanje, zabranu teksta. Nisu se usudili. Tu je snagu obrane novina od pritiska vlasti crpio na svojoj koži. Zbog Globusovih tekstova o sadizmu ratnih zločina i Pakračkoj poljani mračnjaci su mu zaprijetili da će on i njegova djeca završiti kao obitelj Zec. Sledio se, otkrit ćemo puno kasnije, ali redakcija detalje nije znala, štitio ju je od straha i prijetnji. Jednom će ga nazvati bivša kolegica i moliti ga da zbog djece ne objavi tekst o njezinu bivšem suprugu, Tuđmanovu savjetniku, taman uhićenom u Americi pod sumnjom na šverc oružja; razgovarat će dugo, Denis će biti pun empatije, ali mirno objašnjavati zašto nije moguće takvu vijest preskočiti. „Odi s djecom negdje, dok oluja ne stane…”

U Globusu je rijetko autorski pisao, ali kad je pisao, činio je to tako da te prolaze srsi: imao je enciklopedijsko znanje, pisao je brzinom misli, brže nego što govori, kritiku nije doživljavao kao atak na sebe, nego kao rad na temi. Dobro, nije to bio neki naročiti kunst: bio je pametniji od nas, lako je njemu bilo biti svojim novinarima gromobran, kakav je u dječačkim danima izumio u svojoj sobi na čijim je vratima stajao natpis: “Laboratorij Denisa Kuljiša”.

Senzacionalan tip, ali uopće nije bio, pokazat će se jednom, senzacionalist.

Bile su to Denisove zlatne godine: nije bilo nikoga spomena vrijednog u hrvatskom društvenom i političkom životu Hrvatske a da se nije otimao za malo njegove zvjezdane prašine i bio spreman (iz pozadine) biti njegov, Kuljišev, informator. Kad su redakciju stisli s gomilom tužbi, a on sam će ih u karijeri prikupiti više od 150, pozvao je Vesnu Alaburić da glumi đavolju odvjetnicu i pročešljava s novinarima moguće zamke teksta.

Nismo morali, nitko to od nas nije tražio, ali noći s utorka na srijedu provodili smo na „regalu“, montaži stranica u tiskari, pobožno cinculirajući skalpelom vlastite tekstove. Novinarski ekvivalent tuluma. Sretna završnica tjednog rovanja. U zoru bi nas Denis često razvozio kući; sivi dizelaš C5 vozio je korakom, brzinom od 20 na sat po gradu – nije baš bio neki vozač, uvijek više koncentriran na priču nego na cestu, često dižući ruke s volana kad ga tema ponese. Nekima od nas, kad prijateljstvo i partnerstvo propadne u crnu rupu, Denis će, a da ga to nećemo ni moliti, posuditi značajne iznose za suvlasnički udio u novom projektu – i pritom neće tražiti nikakav papir, nikakav dokaz svoje posudbe, niti pitati za rok vraćanja.

U tom vatrometu koji je njegova kompleksna pojava u životu ovog grada, ove naše zemlje i svih nas u njoj izazivala – u tom dnevnom prebrojavanju taština, ljubomore, sitnih interesa (koga je uvrijedio, a da nije trebao, koju je titulu i godinu krivo napisao, kao da bi točna godina nekakva majmuna, gangstera, protuhu ili hulju pretvorila u časnu osobu, a ono devijantno Denis je gađao laserski) – nismo mu, ni posmrtno, stigli reći: Hvala ti, dobri čovječe.

Iako, poslušajmo, odnekud dopire jeka: “Zaboravi ovaj tekst. Mijenjamo global!“