Ratko i Denis krajem 70- tih

Ratko Bošković: “Denis je bio magnet i za stare i za mlade”

Piše: Ratko Bošković
Zagreb, Hrvatski novinarski dom, 21. kolovoza 2019.

Denis je bio moj prijatelj, moj mentor i šef, moj pretpostavljeni, poslovni partner i kolega, a na kraju opet prijatelj, što o njemu kao čovjeku puno govori jer velika je stvar ostati prijatelj nakon svih bitaka koje smo zajedno vodili i koje je Denis vodio a ja u njima sudjelovao na margini. A o kakvim je bitkama riječ to znaju samo oni koji su ikada radili u novinama i pritom doživjeli kako je svaki članak i svako izdanje neka drama i stres. Upoznao sam zapravo Denisa i prije nego što sam ga stvarno upoznao, kad sam radio u Poletu prije nego što je on tamo došao. Sjećam se kako je Nino Pavić kao lav u kavezu hodao po redakciji i u Savskoj broj 5 na prvom katu i samo ponavljao „kad će mi Denis doći iz vojske, kad će mi Denis doći iz vojske“. I došao je Denis iz vojske, bio je mršav, visok, kao atlet, pa smo se upoznali u Puli, na filmskom festivalu 1978. i odmah smo nekako „kliknuli“. Vratili smo se u Zagreb i stanovali malo kod njega, malo kod mene, družili se, i onda je uslijedila ona naša legendarna, rekao bih, radionica, pripreme za izdavanje ofsetnog Poleta u Otočcu na Krki. I tada sam prvi put vidio Denisov način rada na djelu. Ne govorim to zbog sebe jer okupljanje ljudi oko sebe bio je Denisov način života, on je stvarao prijatelje, okupljao mlade ljude. Neke sam tada slikao na mostu ispred dvorca u Otočcu, išli su Denis, Frane, Luchiano, Rene, Pipo Pavelić, Nino Pavić, oni su izgledali kao neki odmetnici, kao da su im samo pištolji falili za pojasom, prepuni snage, energije, znanja, duha. Uvijek sam se pitao nakon tog događaja koji su to i kakvi mladi ljudi koje je Denis okupljao i tako privlačio. Zaključio sam da su to bili ljudi koji su imali isti onaj blagi ironični i kritički odmak prema etabliranim vrijednostima, prema mainstreamu, koji su bili nekako alternativa onoj režimskoj apologetici koja je tada vladala, koji su bili alternativci i koji su htjeli pisati za novine ili slikati. Kad je krenuo taj naš ofsetni Polet koji smo tiskali na novinskoj rotaciji i koji je postao velika jugoslavenska medijska senzacija Denis je bio kao magnet i za mlade i za starije. Sjećam se da smo u 200-tom broju popisali suradnike i da ih je bilo više od 500, tako da danas u Hrvatskoj kao da nema niti jedne istaknutije osobe koja u svojoj biografiji nema da je bila suradnik Poleta, bio sam „poletovac“. … koji su pisali, fotkali, crtali stripove ili se samo družili, i muzičara i glumaca i onih koji su se po redakciji samo muvali, i tako je nastala ta fenomenalna Poletova atmosfera.

Uslijedila je kratka epizoda našeg zajedničkog rada u vanjskopolitičkoj rubrici Vjesnika kod Zorana Bošnjaka i Hide Biščevića, a onda jedan vrlo važan iskorak, zahvaljujući dalekovidnosti Mladena Plešea, Maroja Mihovilovića, Marka Grčića i drugih Poletova je generacija prešla u Start i cijela ta bulumenta mladih krenula u Start za Denisom i tu je Denis prvi put pokazao svu raskoš svojega uredničkog i novinarskog talenta, jer tu više nije bilo druženje pred „Zvečkom“ nego rad u jednom velikom i sustavu. Niz mladih i talentiranih ljudi radio je uz bok vrhunskih novinara Jeleni Lovrić, Maji Miles, Mirku Galiću, Vesni Kesić, Draženu Vukovu-Coliću. Mislim da je to razdoblje u Denisovoj biografiji nedovoljno istaknuto. Tada je uslijedila i jedna izuzetno zanimljiva epizoda o kojoj javnost također malo zna. Denis je dogovorio da mi na prvim višestranačkim izborima vodimo odnose s javnošću Koalicije narodnog sporazuma. Tako smo se mi u dvadesetak dana intenzivno, blisko družili sa Savkom Dabčević-Kučar, braćom Veselica, Antonom Vujićem, Mladenom Vedrišem. Mislim da odatle velikim dijelom potječe i Denisova velika upućenost i veliki interes za politička previranja, koje je kasnije iskazao u svojim tekstovima. Bili smo tada u prilici iz tog jednog vrlo zanimljivog, vrlo neobičnog rakursa pratiti i uspon dr. Franje Tuđmana i dolazak na vlast HDZ-a.

Uslijedila je tranzicija u kojoj smo formirali vlastito poduzeće, zvalo se Media Press. Ja sam Denisu i Reneu uzeo i kopirao osobne iskaznice a da oni nisu ni znali zašto, i registrirao naše prvo poduzeće. Mislim da je to gotovo sigurno bilo prvo privatno novinsko-izdavačko poduzeće u bivšoj Jugoslaviji, jer to sam napravio samo dan nakon što su objavljene izmjene i dopune tog „Markovićevog“ zakona, mislim da nas nitko nije uspio prestići. Uslijedio je Globus, nova epoha, stvaranje nove države, rat u zemlji i susjedstvu, i ponovo je Denis okupio jednu sjajnu novinarsku i uređivačku ekipu, ovoga puta u sasvim novim okolnostima. Zbilja nam nije bilo lako, počeli su božićni i novogodišnji praznici, a mi smo bili u mezaninu „Kockice“ iz koje su svi zaposlenici otišli na godišnji pa su ugasili grijanje. Sjećam se da smo pisali tekstove zagrnuti u deke i grijući se s priručnim grijalicama ispod stolova. Nitko od nas nije ima auto, vani je padao snijeg, a mi smo na posao dolazili u ljetnim mokasinama. I tu se vidjelo kako je Denis bio veliki urednik i veliki novinar. Nije bio tašt. Rado je delegirao poslove i meni kao svom zamjeniku. A radili smo zbilja nevjerojatno puno, na način koji je danas nezamisliv. Odlazili smo iz Vjesnikove tiskare kući u zoru da bi već u deset svi bili na kolegiju i dogovarali novi broj. No to nije sprečavalo Denisa da jednom kaže „Rale, idem ja tjedan dana u Veronu, ti napravi novine, kad se vratim želim s distance pogledati što mi to i kako radimo“. Ja sam onda novine „prelomio“ po svom i Denis se jako ljutio kad se vratio, ali je to ipak sve prihvatio i sve je dobro završilo. Imao je beskrajno povjerenje u prijatelje iz mladosti, u prijatelje koji su ga naposljetku izdali, koji su se rado dali korumpirati svakom režimu samo kako bi onemogućili Denisa u njegovom društvenom i autorskom djelovanju i kako bi njegova postignuća preoteli samo za sebe. Čak je prepuštao i poziciju glavnog urednika. I kao poslovni partner bio je jednako nesebičan, pa kad smo pokretali Nacional, Denis je sve prijatelje i dobre i kvalitetne novinare i urednike iz Globusa i drugih novina zvao da i oni budu dioničari, a ako oni nisu imali novaca da ga uplate u kapital za pokretanje Nacionala, Denis im je posudio. On od toga nije imao ni kune za sebe, i naravno da su ga ti isti ljudi kojima je posudio novac kasnije iz Nacionala i izbacili. Možemo li zamisliti da danas vlasnici novina posude novac svojim novinarima da postanu suvlasnici njihovih novina. Da ne duljim i ne ponavljam ono što u rekli moji prethodnici, ono što je za mene sada najvažnije jest da je Denis za sobom ostavio opus. Veliki se ljudi mjere njihovim opusom. Najjednostavnije se u to uvjeriti uvidom u katalog Knjižnica Grada Zagreba u kojem je Denisovih šest knjiga, dok oni koji Denisa vrijeđaju i omalovažavaju najčešće nisu napisali ni svoju prvu. Neke od tih knjiga bit će nezaobilazne za svakoga tko će za deset ili pedeset godina htjeti saznati što se u Zagrebu, Hrvatskoj, Jugoslaviji pa i šire događalo 1990. ili 1991. Naravno, s novinskim je člancima nekako drukčije jer za članke se misli da su manje vrijedni, da su samo odraz jednoga trenutka koji je bio i prošao, i kasnije više nikoga ne zanimaju. Međutim, Denisovi su članci i kolumne mala remekdjela, tako da ja s ovog mjesta predlažem prijateljima i kolegama da i te članke prikupimo i objavimo Denisova sabrana djela. Siguran sam da će se uspoređivati s Matoševim ili djelom Igora Mandića, i mislim da je to najmanje što za Denisa možemo učiniti.