Saša Runjić

Requiem za Denisoviča

Zagreb, Krematorij, 22. kolovoza 2019.

Piše: Saša Runjić

 

„U Hrvatskoj,  jako je opasno ako iskočiš iz tračnica kolektivističkih raspoloženja. Možeš biti za, a možeš biti i protiv, što doduše sadrži rizik privremene marginalizacije, ali ako si protiv u zadanim doktrinarnim okvirima, bit će jasno da pripadaš trenutačno potisnutoj opoziciji koja će, međutim, prije ili kasnije opet doći na vlast, pa ćeš tu dobiti odgovarajuću rolu, što znači da će te protagonisti i lojalisti trenutačne vlasti donekle uvažavati, jer znaju da će se sutra i sami naći u simetričnom položaju, pa se podrazumijeva određena popustljivost i ”solidarnost” kadrova na suprotstavljenim idejnim pozicijama. No što ako nisi za, a ni protiv, ako te ne obavezuje ideologija vladajućih, ni protivnih, nego imaš neka svoja mišljenja, neke svoje borbe, kumire i neprijatelje, subjektivne prioritete, osobne omraze i osvjedočenja?

Onda si, ukratko, najebao – takve nitko ne želi. Moraš se, zato, braniti izgrađujući status ekscentrika, jer se prečesto nađeš na burzi rada kao svačiji neprijatelj ili suvišni prijatelj, na kojega se ne možeš osloniti u najvažnijem, političkom i idejnom smislu ustrojene čoporativnosti. Ako ti svi priznaju da si istinski nezavisan, znači da su te obilježili kao luđaka, pa se možeš družiti jedino s drugim marginalcima.

Ovdje vlada zakon rulje, sva su mišljenja tu izjednačena, reputacija ne postoji, znanje je suvišno, kao i osobno osvjedočenje. Antieuropska, reakcionarna, prokomunistička, nacionalistička, populistička stihija dominira, ne zato što su oni koji su na pogrešnoj strani sposobniji, nego zato što im je posao lakši. Uvijek je lakše nešto uništiti nego makar što izgraditi. U Hrvatskoj je, poslije razdoblja stagnacije, uslijedio trijumf opstrukcije. Ne vlada onaj koji vlada medijima, jer je to danas nemoguće, nego onaj tko ima moć da nametne teme koje će mediji razvlačiti, pa dokine balansiranu raspravu – na internetu i kod rulje nema balansa, a nema ni rasprave.

Da imam volje, napisao bih sad jedan roman poput ”Na Drini ćuprija”, koji bi prikazao modernu čaršiju, kasabu i kasablijske medije, ali taj se ne bi nužno događao u Bosni…”

Ovdje zatvaram Denisov citat, jer se nad ovim odrom, impozantnim kao ugasli vulkan, nikad ne bih usudio započeti govor vlastitim rečenicama, niti bih svojim skromnim stilom ikad uspio ovako kristalno čisto, precizno i tečno opisati Denisovu trajnu poziciju u našoj sredini…

Kao što znate, Denis na kraju nije stigao, sve da je i našao volje, napisati roman poput Andrićevog, ali je zato ono što je napisao posve dostojno Andrića. Opraštajući se danas od svog prijatelja, želim da toj činjenici posvetimo dužnu pažnju i odamo zasluženu slavu.

Zato izazivam sve vas, moje drage kolege komparatiste, da se slobodno naoružate najtežom artiljerijom iz svog književno-teorijskog arsenala pa da pokušate oboriti na leđa moju tvrdnju kako su Denisovi „Majmuni, gangsteri i heroji” najbolja i najvažnija književnost napisana na hrvatskom jeziku, od Zastava naovamo.

Denisova rečenica bila je lijepa, laka, neočekivana, valovita, beskrajna a sjekla je precizno, ubojito, strašno. Imao je vještinu koja bi vas trenutno preplavila najčišćim mogućim užitkom u tekstu, i lako natjerala u grohotan smijeh. A siroti posječeni subjekt zabauljao bi polemičkim proscenijem tek još korak-dva ne znajući što ga je sve i odakle pogodilo, potpuno nesvjestan da mu se, kao u japanskom stripu, glava evo, upravo odvojila od trupa… To su tako veličanstveno znali izvoditi još samo Matoš i Krleža. I Danilo Kiš dakako, ali on, eto, više nije u korpusu koji se računa…

Naravno, to je stvaralo neprijatelje, brojne, moćne i često vrlo opasne. I trebalo je puno hrabrosti da se to sve podnese i to ne one frajerske, puvanderske, uličarske, nego prave, beskompromisne, samozatajne hrabrosti – one onako baš herojske hrabrosti! Jer nisu mene godinama razvlačili po sudovima, prijetili mi smrću djece, nisu mene sačekivali i, srećom, „samo” mlatili na stubištu, nisam ja odbacio milijune eura nuđene u zamjenu za pognuto pero, niti sam se u najzrelijim godinama morao nesmiljeno potucati od bloga do fejsa…

A sve sa osmijehom i dostojanstveno, bez najmanje primisli da odustaneš od onoga što smatraš ispravnim i časnim. I nužno potrebnim za liječenje ovog našeg ozbiljno oboljelog društva.

Zato ti se se klanjam, dragi Denisoviču! I zato te molim da mi oprostiš što sam te zanijekao, ne tri puta, nego sto puta po tri puta, što sam pred mojim prijateljima koji su često znali biti i tvoji ljuti protivnici, znao pomirljivo govoriti: Ma, znaš, Denisa, ma pusti Denisa, čuj stvarno ne znam šta mu je to trebalo… Bio sam nepravedan jer uvijek, pa i onda kada si pretjerivao, dobro sam znao da je sve što si pisao i sve što si radio, izviralo iz najdubljih uvjerenja i najčistijih pobuda.

U noći u kojoj si umirao, u tjeskobnom polusnu, našao sam se iznad velike tamne rupe koja je upravo gutala tvoj stol do prozora u baru Esplanade, one koju je tvoj veliki prethodnik zvao razmeđom, a koju si ti pretvorio u spojnicu Balkana i Srednje Europe. Tada, u tom rasutom bunilu, u strepnji od crnog jutarnjeg sms-a, shvatio sam ne samo da gubim velikog, nenadoknadivog prijatelja, nego da sa tobom upravo nestaje jedno od rijetkih čvrstih uporišta onog slatkog privida kako smo protagonisti male, skromne ali ipak kulturne i civilizirane sredine.

I zato se u slavu ove naše krhke domovine, koja ima dugu i postojanu povijest nesnalaženja sa svojim veličinama, želim pokloniti Denisu još jednom, ali onako kako stvarno zaslužuje!

Tužni zbore, ovdje, na ovom odru, nemajte o tome baš nikakve sumnje, leži jedan hrvatski velikan!

Antun Gustav Matoš, Miroslav Krleža, Denis Kuljiš!

Počivao u miru, moj stariji brate!