Barak, INA, Bosna, Vatikan: Hrvatska tragedija u četiri čina

Piše: Denis Kuljiš

Slučaj broj 1: Avioni

Bez obzira na demanti američke ambasade u Zagrebu, koji gotovo ništa ne demantira, jasno je da je plan koji su u MORH-u skovali da kupe izraelske lovce F-16 Barak – oboren i da je neslavno krahirao. Ne može se dobiti suglasnost za posredovani transfer tehnologije, odnosno kupovinu ”iz druge ruke”. Barak je jako prerađen stari (iz osamdesetih godina) F-16 Blok 30, a sad bi s njega trebalo sve skinuti, ogoliti trup pa ga preurediti i dići na novi standard uz produženje amortizacije sa 8.000 sati naleta, što je već sve potrošeno u izraelskom Ratnom zrakoplovstvu, na ukupno 10.500 tako, da avioni potraje šezdeset godina! To je, za usporedbu, kao da se trokrilac ”Crvenog barona” Von Richthofena koristio u Luftwaffeu još 1978. godine! ”Lockheed” ne želi sudjelovati u toj neizvjesnoj operaciji, a bez njih, to se ne može izvesti – takav je eksportni ugovor, uvjet pod kojim su Izraelci dobili ove avione – i to besplatno, kroz program američke vojne pomoći. Sad su našli mustre kojima će ih utrapiti za ciglih pola milijarde dolara!

Da je Hrvatska kupila od Grčke njihove puno manje izraubane šesnaestice, koje je održavao ”Lockheed”, ”Lockheed” bi ih rado modernizirao i za to preuzeo odgovornost, a cijela kombinacija koštala bi 180+450 milijuna dolara, ukupno 630 milijuna (što se izračunava zbrajanjem grčke ponude za njihove Blok 30 i istog unapređenja provedeno na portugalskim isto takvim šesnaesticama prodanim Rumunjskoj). Bile su ponuđene i olakšice, otplatni modaliteti za financiranje. No, MORH je sa slijepom tvrdoglavošću u kojemu se očituje primitivizam i potpuno nerazumijevanje delikatnih vojnih i političkih odnosa, nastavio s uzaludnim pokušajima da s trokrilcima probiju zvučni zid, ali tu ne pomaže drskost, nego moraš shvatiti opći okvir, pojmiti što je dopušteno, a što nije, s obzirom na članstvo u NATO-u i na pripadnost Europskoj uniji.

Ni jedna europska, a pogotovo ne istočnoeuropska zemlja nije kupila lovački avion od zemlja izvan NATO-a. Tko još ima poneki MiG-29 iz doba Varšavskog ugovora, održava ga do istjecanja resursa, a zatim se sva Ratna zrakoplovstva opremaju američkim ili švedskim lovcima, jer su to jedini raspoloživi jednomotorci, pa zemlje odabiru za njih povoljniju opciju. Ako im je bitniji američki vojni kišobran, uzimaju F-16 (Poljska, Slovačka, Rumunjska), a ako im je važnija industrijska kooperacija (offset) uzimaju ”Gripen” (Češka, Mađarska). No za offset moraš imati industrijsku podlogu, po mogućnosti u avio-industriji.

Akvizicija F-16 preko Izraela, za američku vojnu industriju je – uvredljiva. Izrael je američku tehnologiju, sumnja se, već ilegalno preprodavao američkim suparnicima. Lovac ”Lavi”, razvijen na osnovi tipa F-16, trebala je proizvoditi izraelska industrija, ali su Amerikanci to spriječili. Sjedinjene Države pružaju Izraelu vojnu pomoć, pa ne dopuštaju da im na svjetskom tržištu konkuriraju proizvodima koje od njih iskopiraju. Manje-više zna se kako su Izraelci ”Lavi” tada prodali Kinezima, koji su tehnologiju dali Rusima, pa je u sibirskom konstrukcionom birou ”Suhoj” nastao Chengdu J-10, koji je u Kini u ušao u serijsku proizvodnju (do sad je proizvedeno 35o aparata). No, nije to ništa novo – raniji izraelski eksportni avion Kfir, zapravo je francuski Mirage IIIc, razvijen upravo za Kheil Ha’vir, samo što nije isporučen jer je De Gaulle uveo embargo na izvoz naoružanja na Bliski istok. No, tehnička dokumentacija za švicarsku inačicu IIIs s pretkrilcima (”brokovima”), poslana kamionom kroz Alpe, nestala je putem, pa je tako nastao ”brkati” Kfir s američkim motorom umjesto francuskog i poslije se lijepo prodavao u Trećem svijetu. U Trećem svijetu, naime, u lokalnom Ministarstvu obrane uvijek nađeš likove koji nisu sasvim imuni na šekel, a u kovanici s nominalom jedan, pljunuta je kuna.

Inače, čini se da je važnu ulogu u tom dealu, osim ministra obrane, koji se predstavlja kao politički jamac Plenkovićeve vlade na desnom polu političkog spektra gdje dominiraju braniteljske organizacije, imao i famozni Vlado Galić iz afere SMS – on je, navodno, posredovao na Pantovčaku u prilog ove kombinacije od koje se predsjednica malo skanjivala, jer je morala biti svjesna da to nema američku potporu. No, to su sve špekulacije i nepouzdane informacije – kakvu je zapravo ulogu on tu odigrao, ili Gotovina, ”Vaso” Brkić i ruski ljudi koji imaju veze u Izraelu, nećemo vjerojatno nikad doznati. No, suočavamo se s apsurdnim ishodom, akvizicijom aviona koja je neizbježno morala prerasti u skandal, a to onda doista upućuje na ”ljudski faktor”, jer se sve dogodilo suprotno logici, u netransparentnoj proceduri.

No, što u konačnici (kako bi rekao Zdravko Marić) pokazuje cijeli taj slučaj? Prvo, bešćutnu beskompromisnost ljudi koji upravljaju akvizicijom naoružanja u MORH-u. To je manje-više ista ekipa koja je ondje ostala od vremena generala Zagorca. Izmijenili su se od tada Sanaderovi, Mesićevi, Josipovićevi, Kolindini i Plenkovićevi kadrovi u Ministarstvu i u Glavnom stožeru, ali ovi likovi su opstali. Njihov su kontakt još iz ratnih vremena neki bivši mosadovci koji su ostali na vezi s ljudima iz industrije naoružanja. Hrvatski prekupci, teško se navikavaju na korporativne procedura i na regularne odnose uspostavljene u NATO-u i u okvirima EU.

Glavni je zaključak – ljudi koji upravljaju tim sektorom, nisu na visini posla. Oni ne razumiju globalne i političke odnose, ne poznaju struku niti su sposobni komunicirati sa stručnjacima. Oni, ukratko, nisu dorasli suvremenim izazovima i sofisticiranom upravljanju procesima. Zastarjeli su kao amortizirani Barak.

 

Slučaj broj 2: Ina

Što je temeljni uzrok problema koji Hrvatska ima s INA-om, a INA, odnosno MOL s Hrvatskom?

Od Račanove vlade mađarska privatna korporacija kupila je 25% dionica hrvatske nacionalne naftne kompanije i dobila upravljačka prava, jer je Slavko Linić sasvim opravdano zaključio da će oni bolje gospodariti nego domaći lopovski direktori koje naplavi svaka politička promjena režima. U osnovi, bio je u pravu, ako njegovi motivi i nisu bili sasvim čisti. U početku, firma je funkcionirala na temelju prešutnog dogovora da hrvatska vlast (najčešće predsjednik, a ponekad i premijer, ovisno o okolnostima) ima unutra svog čovjeka na rukovodećem položaju i moć da preusmjerava financijske tokove u skladu s interesima poslovnih ljudi koji ga okružuju pa tvore njegov financijski ”ekosustav”. Tako su se, uostalom, iz INA-e izdvojili i razvili mnogobrojni biznisi, koje je MOL morao opet kupovati da ih vrati pod svoje okrilje, istodobno u zamjenu stječući neka prava koja nisu bila dodijeljena izvornim ugovorom. Kao manjinski vlasnik, bio je prinuđen da akomodira apetite svog većinskog državnog partnera i kad bi namirio svoje potrebe, nije ostajalo novaca za razvoj kompanije, nastavak istražnih radova, te modernizaciju rafinerijske i distributivne mreže. Budući da se MOL silno razvio na drugim tržištima – jer je to brutalna i uspješna multinacionalka – Zsolt Hernadi odlučio je da naposlijetku otkupi većinski paket i pokušao se o tome dogovoriti s premijerom Ivom Sanaderom. Razmišljao je pritom kao biznismen. Iz profita dobro vođene kompanije, hrvatska država puni kasu, a INA je jedina uspješna državna (poludržavna) kompanija. Sve one ostale kojima upravljaju imenovani birokrati, u vječnim su gubicima i uronjene u sistemsku korupciju. Otkup bi, dakle, bio win-win kombinacija. No, udario je na intesenu mrežu ”ekosistema”, a politička kasta u Hrvatskoj ne postoji radi Hrvatske, nego Hrvatska postoji da zadovolji potrebe političke kaste.

Stvar je kompliciralo to što je ”ekosistem” prethodno uspostavio odnos s Kremljom, preko Mesićeve Družbe Adria i starih riječko-sovjetskih veza (svi su naši poslovnjaci naučili biznis u Moskvi, koja je za njih bila ono što je za komuniste bila Lepoglava, a za Živi zid institucija u Vrapču). Pošto se Sanader deset puta spotakao na puno većim izazovima, pao je i izveden je na sud zbog večere s Hernadijem, na kojoj je jedna kuverta prešla iz ruke u ruku. Postojao je i svjedok – izvjesni riječki tajkun koji je svjedočio u svim Bajićevim prijelomnim procesima, koje bi pokrenuo Veliki Mozak na Pantovčaku.

Od tada se razvija operacija kojoj je još od 2014, kako piše ”Wall Street Journal” u članku od prošloga tjedna, cilj da ruski Gazprom, najveće poduzeće na svijetu, zagospodari tržištem energenata u Hrvatskoj, a preko toga ovlada poslovnim i političkim procesima u zemlji. Jedina ozbiljna zapreka im je INA, odnosno MOL.

U prvoj fazi, uspjeli su pod Milanovićevom vladom uspostaviti konkurenciju preko svog domaćeg distributera i ugovora postignutim s državnim firmama, a u drugoj, Rusi su pokušali kupiti INA-u. To je propalo zbog rata u Ukrajini. No, kad je Karamarko pokazao volju da se dogovori s MOL-om, u stranci su mu nasapunali dasku – tu je već bilo dovoljno ljudi na utjecajnim položajima povezanih s Rusima. Treća faza upravo traje. Kreira se nova politička mreža, jer se pokazalo da predsjednica i hadezeovska desna frakcija ne mogu zaustaviti Plenkovića koji tendira da napravi sporazum, te omogući izgradnju LNG-a, što je neizvedivo bez MOL-a (mađarska kompanija mora zakupiti kapacitete tog opskrbnog pravca). Za to lobira i američka diplomacija, jer nastoji na Balkanu stvoriti alternativnu opskrbu zaljevskim i američkim ukapljenim plinom, kakva je uspostavljena na Baltiku (gdje vuku i podvodni plinovod za norveški plin).

Nova proruska politička grupacija povezala bi sve opozicione kapacitete, uključujući SDP i Milanovića ako se ostvare njegove političke aspiracije. Bitno je još dvije godine sprječavati gradnju plutajućeg LNG-a na Krku gdje ogorčen otpor pruža lokalni SDP – ti gubitnici koji su svojim lažima upropastili ”3. maj” i razvoj luke, a sad pokušavaju spriječiti i promet plinom, te po mogućnosti i razvoj željezničke infrastrukture, koja je s tim povezana. Još ako se riješe ostatka produktivnog stanovništva, koji regiju napušta rekordnom brzinom, stvorit će pravi socijalistički raj koji simbolizira Titov brod ”Galeb” pretvoren u muzej.

Prodor energetskog biznisa u hrvatsku politiku komplicirana je materija. Kao da je još jedna teorija zavjere, pa se javnost u to ne udubljuje, mediji sve prikrivaju, a političari izvrću u skladu sa svojim partikularnim interesima. No, u biti, slučaj je zapravo jako jednostavno – ruski igrači uvijek nude novac, direktno, ljudima koji su involvirani u odlučivanje, a zapadni, američki i europski, nude poslove, iz kojih se mogu namiriti oni koji vode biznis. No, kod nas nema privatnog biznisa, naročito u oblasti infrastrukture, nego je sve u vlasništvu i pod kontrolom države. Zato je kod nas jači ruski utjecaj nego zapadni.

Po političkom mentalitetu, Hrvati spadaju na Istok. Nacionalni ili komunistički etatizam daje iste rezultate – ideologija je tu samo narativ, ”nadgradnja”, što bi rekao Engels, a podlogu stvaraju bitni odnosi, naime ”vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju”. Da netko tko ga ne poznaje mora hrvatskog ministra za državnu imovinu Gorana Marića svrstati među socijaliste ili nacionaliste, trebao bi provesti duži test od onoga što su ga ”istrebljivači” u filmu Ridleya Scotta ”Blade Runner” primjenjivali da otkriju jesu li se napredni androidi tipa NEXUS 6 infiltrirali među ljude.

Nitko kod nas ne razumije poziciju MOL-a u mađarskoj državi i u Srednjoj Europi – većina liberala misli da je to naprosto manifestacija Orbanove politike na koju utječe Moskva. Stvari su, međutim, sasvim drukčije posložene – Orban naravno igra svoje igre, a u MOL-u je četvrtina državnog vlasništva, a ima i veliki blok židovskih dioničara, za koje jedino znaš da su uvijek na putu između Tel Aviva i Moskve. Ali to MOL i čini multinacionalkom, u kojoj, međutim, u svim kombinacijama dominira nacionalni interes, a kakvu popularnost uživaju Rusi i ruski Židovi u Mađarskoj, poznato je svima koji su studirali recentnu povijest (no takvih ovdje nema u poslovnom svijetu i među političarima, koji se razumiju samo u nacionalnu mitologiju).

Na razgovorima koje je Orban u Zagrebu vodio s Plenkovićem koji je rekao da je vlasništvo na INA-om garancija nacionalne energetske neovisnosti, mađarski premijer održao mu je malu lekciju iz geopolitike: ”Nafta i plin više nisu primarni, pa možemo i prodati naš udio, ako postignemo sporazum oko cijene. Što se tiče energetske neovisnosti, mi smo je postigli tako da plin kupujemo gdje je najjeftiniji. To je kod Rusa, ali imamo interkonekciju i s Rumunjskom koja je izvoznik, ali i sa Slovačkom, pa je jadranski pravac za nas, s obzirom na cijenu ukapljenog plina tek na četvrtom mjestu!”

Rusi, nezavisni Rumunji, slovački priključak na baltički bazen (Slovneft je, inače, u vlasništvu MOL-a), te na četvrtom mjestu, tupi Hrvati koji dvije godine ne uspijevaju usidriti LNG na Krku, jer sve opstruiraju Rusi, budući da su napravili svoj LNG u Pločama i kupili hrvatsku željezničku kompaniju za distribuciju po regiji.

Zato ni jedna hrvatska vlada neće ili ne može sagraditi krčku instalaciju, jer su ili korumpirane ili slabe, ucijenjene unutrašnjim i koalicijskim interesima, premrežene kupljenim ljudima… Zato se ne može razriješiti ni odnos s MOL-om, koji se pokušava svesti na pitanje cijene – a ona je bila i ostala tri milijarde eura, što znači da bi Hrvatska morala ispljunuti oko 11 milijardi kuna, da bi cijelu kompaniju onda mogla prepustiti na upravljanje Goranu Mariću. On je ove godine podnio izvještaj o radu tvrtku u državnom vlasništvu za koje odgovara njegov resor, pa se pokazalo da mu je dobit pala za 43 posto, i to samo zato što je INA svoju dobit utrostručila. Kad dospije u ruke tog sposobnoga čovjeka i on imenuje upravu sastavljenih od provjerenih hadezeovaca do četvrtog koljena, trebat će pronaći još koju milijardu eura za renoviranje dviju rafinerija i benzinskih crpki koje su nedovoljno razgranata mreža za amortizaciju jedne rafinerije.

Nitko u svijetu nije zainteresiran za hrvatsku nacionalnu naftnu kompaniju – osim MOL-a, u koji je ona uklopljena, pa funkcionira kao dio cjeline, a naprosto ne može funkcionirati samostalno, što je jasno svakom poslovnjaku – samo što takvih nema u vladi, jer ondje sjede nekakvi profesorčići ekonomije, zatim hadezeovski žmukleri otrgnuti iz njihovih domicilnih selendri i diplomati-birokrati koji možeš zataći za šešir pođeš li špancirati po Tuškancu.

Što je zaključak koji se nameće? U Vladi nema ljudi koji su na visini ovog vraški složenog problema. Mogla je to razumjeti Martina Dalić, ali tu kartu Plenković je potrošio na prvi štih. Sad su mu u ruci ostale samo slabe karte, fanti i kavali.

 

Slučaj broj 3: Bosna

Hrvati Bosne i Hercegovine ogorčeni su što je za hrvatskog člana Predsjedništva BiH izabran Hrvat, ali sarajevski, za kojega su glasali Bošnjaci, nastojeći spriječiti izbor  Dragana Čovića. To je bilo lako, jer se bira u jedinstvenoj izbornoj jedinici Federacije BiH, gdje su Hrvati majorizirani otprilike četiri prema jedan. No, izbor je legitiman, iako po Ustavu to ne bi mogli biti, zbog hrvatskih blokada na federalnom i državnom (saveznom) novou, no to je dokinuto ranijim intervencijama Ureda visokog predstavnika međunarodne zajednice (OHR). Uosdtalom, sama institucija hrvatskoga člana Predsjedništva, gubi politički smisao ako on ne zastupa Hrvate. A ne zastupa – u korpusu njegovih glasača, oni su manjina.

Problem je u konsocijacijskoj naturi države koju je nametnuo Dayton.

Umjesto principa teritorijalnog izbora svojstvenom parlamentarnim demokracijama, u ustroj države ugrađeni su mnogobrojni mehanizmi koji osiguravaju zastupljenost svih naroda u svim skupštinama, bez obzira jesu li zastupljeni u nekoj sredini. U ”gornji dom”, ili Dom naroda, mogli su kasnije Bošnjaci majorizacijom nametati svoje zastupnike, a sva je svrha te institucija unutar Parlamenta bila da osigura ravnopravnost i mogućnost ”nacionalnog veta”.

Cio mehanizam zamišljen je da stvori balans, a pritom se računalo da će se, u klimi toleranciji, stvoriti uvjeti za povratak prognanih i njihovu reintegraciju propisivanjem nacionalne kvote u izvršnim tijelima, policiji i sudstvu, prema predratnom omjeru stanovništva.

Povratak se nije dogodio, nego su tendencije etničkog čišćenja ostale i u poraću, s tim što su prerasle u ekonomski i socijalni proces, ali je uspostaljena tolerancija, civilni odnosi i privredna kooperacija. OHR je odobravao legalizaciju masovnu zamjenu stanova, što je dovelo do poratnog etničkog čišćenje Sarajeva, Zenice, Banja Luke… Tako je stvoren posve novi grad – Bijeljina, nastao masovnim zamjenama i iseljavanjem Srba iz Sarajeva. Mostar je postao hrvatskiji, dok u nekim gradovima nije zabilježen povratak, primjerice u Konjicu, Jablanici, Zenici i Bihaću. Gdje god je teritorij kontrolirala Armije BiH danas je najveća homogenizacija stanovništva. Od 19 muliteničkih općina 16 ih je na području omražene Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.

Na izborima koji su netom održani, SDA je po posljednji put pokušao stvoriti unitarnu Bosnu. Uvijek je ista nakana – da se sruši režim Milorada Dodika u Banja Luci, oslabi ili ukine Republika Srpska, a ostodobno reducira utjecaj Hrvata, i marginalizira Dragana Čovića, lidera domaćeg HDZ-a, sad pogotovo stoga što je ušao u otvoreni politički savez s Miletom Dodikom. Njih dvojica bili su upućeni jedan na drugoga, jer se manjine uvijek povežu osjete li pritisak većine, a osim toga, dvojica lidera ”generički” su slični. Devedesetih su bili oporba ratnim nacionalističkim centralama, Bobanu i Karadžiću, a potekli su iz ”jugoslavenskih” stranaka – Dodik iz Markovićevih Reformista, a Čović iz Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI).

Bošnjaci su to učitali kao povezivanje na programu rascjepa i podjele Bosne u dosluhu sa Zagrebom i Beogradom. To je fikcija, ali ona u politici energizira masu. Zato je akciju da se u Predsjedništvo izabere Zlatka Komšića umjesto Čovića bošnjačkim glasova, SDA mogao uspješno organizirati i polučiti uspjeh, ali s potpuno neplaniranim, poraznim posljedicama po sebe…

Prvo, Predsjedništvo nije naročito važan organ, ali sav politički autoritet prelio se k Dodiku, koji odjednom tu zastupa i Srbe i Hrvate, a druga dva člana, jedan lojalni državni činovnik iz redova SDA i Komšić, sarajevski kvaziljevičar bez baze, prilično su beznačajni. Dodikov utjecaj i popularnost danas su se raširili i među Hrvatima. Prvi put unazad sto godina, nalazimo kod Hrvata u BiH srbofilsku inteligenciju koja ne preza javno reći da više vjeruju Dodiku nego Zagrebu, budući da ih je Dodik nekoliko puta spašavao kad im je Zagreb okretao leđa.

Istodobno, očita nemoć nacionalne bošnjačke centrale da nametne vlastite kandidate u glavnim tijelima, te dojam da je stranka korumpirana i nesposobna, uzrokovala je da ona na kantonalnim izborima koji su privlačili manju pažnju izgube glasove u glavnim gradskim sredinama. U Sarajevu okupila se odmah premoćna asocijacija koju sačinjavaju SDP, zatim Komšićev manjinski DF, te liberalna Naša stranka, koju je profilirao jedan kulturni, pariški Hrvat. Njegova pojava pokazuje koliko je Komšićeva građanština lažna, jer je Boro Falatar doista predstavlja građansku opciju lišenu šovnizma. Tu je s desna upala još i stranka Narod i pravda karizmatičnog bivšeg sportaša Elmedina Konakovića, otpadnika od SDA, zatim SBB najvećeg sarajevskog tajkuna i izdavača Fahre Radončića, te nezavisna lista načelnika srajaveske (glavne) općine Stari Grad.

Formirali su kantonalnu vladu u Sarajevu, a s obzirom na bizarni ustroj Federacije (11 kantonalnih paradržava) i brojnost stanovništva, to je, zapravo, najvažniji teritorij bošnjačko-hrvatskog dijela Bosne. Slična koalicija stvorena je u Tuzli i začas je SDA ostao bez baze i bez ”duboke države” koja ga održava na vlasti. Premoć u vladi Federaciji i udio u vladi ”savezne” BiH ništa ne znače ako na terenu, klijentelističkim sredstvima, ne mogu hraniti svoje trerenske aktiviste… SDA je tako pretrpio udar od kojega se neće brzo oporaviti.

Ove lijevoliberalne koalicije u gradovima, naznaka su političkih promjena u Bosni, koja se doduše provincijalizirala, ali ipak okreće novim kombinacijama. Za Hrvate, tu nastaje problem, jer se oni u svemu tome ne nalaze i ne snalaze. Njihova politička inicijativa ostaje u hercegovačkim okvirima, vezana uz HDZ, Zagreb, Crkvu i Dodika. Hrvatski HDZ supstituira njihove vlastite političke funkcije, Crkva ih navodi da se izoliraju od društva i prepuste katoličkom patosu ropstva i patnje, a Dodik nikako ne može zamijeniti autentične hrvatske lidere.

No, Hrvati u BiH naprosto nisu politički narod, jer je blizina matice gravitacijski previše snažna, pa se ne mogu emancipirati i zastupati vlastite interese u Sarajevu, gdje se vodi međunarodna politika prema Bosni i Hercegovini. Ambasade su i dalje primarni izvor moći. Nije se puno promijenilo u dva stoljeća od tanzimatskih ”konzulskih vremena” koje opisuje Andrić u ”Travničkim kronikama”.

Mostar nije prerastao u hrvatsku Banja Luku. Mogao je biti sveučilišni centar i stvarati kadrove, da tamo nije osnovana skandalozna visokoškolska ustanova, gdje marketing i PR predaju prevaranti, likovi prikladni za urbnebesne humorističke tv-serije, hercegovaćke ”Mućke” s lažnim doktorima nauka.

U predizbornoj kampanji, premijer Planković zastupao je tezu da promjene u Bosni koje bi išle u prilog Hrvatima – a mislio je na produbljenje konsocijacijskog aranžmana – treba izboriti diplomatskim sredstvima, nadasve u Bruxellesu.

Istim se obećanjima priključila i predsjednica. Ali, nisu u tome imali nikakva uspjeha, jer ni u Europi ni u Americi, bez obzira na nesvaršenstvo sadašnjeg ustroja, ne žele produbiti i dovršiti separaciju uvođenjem trećeg, hrvatskog entiteta, koji bi od BiH napravio zajednicu tri teritorijalizirane nacije u konsocijacijskom aranžmanu.

Međunarodna zajednica malo se srami principa Daytonskog sporazuma koji je koncipiran kao provizorij, a pretvorio se u trajnu okosnicu, poput njemačkog ustava, koji su za prvu ruku napravili Amerikanci, samo što je to počivalo na puno zdravijim idejama.

Dayton je stvorio asimetričnu Bosnu, jednu pravu republiku (onu srpsku) i kantonalnu federaciju sastavljenu od mješovitih lokalnih zajednica (u međuvremenu etnički konsolidiranih), uključijući dvije teritorijalno nepovezane (Bihać i Brčko), od kojih je ova druga u posebnom režimu kao ”vanentitetski entitet”.

Cijela ta komplikacija nije osigurala demokratsku proceduru parlamentarnog ustrojstva – jedan čovjek, jedan glas, jasne teritorijalne jedinice u kojima se zastupnici biraju… To se pokušalo zaobići, ali rezultat nije nešto što bi bilo koga zadovoljilo – u svakom su se dijelu zemlje manifestirali različiti nedostaci tog okamenjenog provizorija. I što dalje? Međunarodna zajednica nije imala dalekosežne, ambiciozne planove, radilo se samo na održanju postojećeg stanja.

Ono bitno što valja uočiti jest da u bošnjačkom korpusu opet preteže lijeva i građanska inicijativa, koja je izvorno retrosocijalistička, ali je u velikoj mjeri izgubila raniji zamah i moć, no pregovori tri etnička lidera više ne dolaze u obzir, jer se kod Bošnjaka špolitički korpus atomizirao. Dodik će se nametnuti i u tom aranžmanu, jer njegove veze sežu daleko, a ukorijenjen je duboko, dok će Hercegovci ostati na suhom. Morat će birati između Sesveta i Sarajeva, jer nemaju dovoljno samosvijesti da se nametnu nekom novom politikom kojom bi maksimalizirali svoje prednosti – ekonomsku snagu i kulturnu supremaciju, koju osigurava blizina Dalmacije i Zagreba.

Za tu novu paradigmu, još nije sazrelo vrijeme na Širokom Brijegu i u Posušju. Provincijalizam je gori od represije, govorio je uvijek Dragan Živadinov, najveći moderni umjetnik s ovih prostora, misleći doduše na kulturnu politiku, ali to, zapravo, vrijedi za svaku…

Poraz svoje diplomatske inicijative koju su poduprli svi hrvatski eurozastupnici doživio je Plenković kad je u Bruxellesu pokušao pokrenuti raspravu o tom pitanju na razini Komisije. I posredno i neposredno priopćili su mu da je najvažnije da se Hrvatska ne miješa u politička pitanja u susjednoj državi. Čak je publicirana jedna zajednička izjava tri bivša visoka predstavnika međunarodne zajednice u Bosni, koji su na to upozorili Junckera.

Prvi je Paddy Ashdown, koji je napravio katastrofalnu štetu dok je upravljao u Bosni, onemogućivši rekonstrukciju, pošto je na vlast vratio sve nacionalističke stranke, iako je u tom času postojao kapacitet za stvaranje alternativne koalicije, samo što je njemu bilo lakše upravljati ljudima koji su na crnim listama ili su za njima raspisane tjeralice.

Drugi je Carl Bildt, bivši švedski premijer, koji se povukao iz politike, ali je beskrajno utjecajan u međunarodnim asocijacijama i jedan od predsjednika RAND Corporation, američkog strateškog think-tanka, te visokopozicionirani direktor velikih multinacionalnih korporacija. Bit će vjerojatno opet predsjednik Moderata, vodeće švedske političke stranke.

Treći je Christian Schwartz-Schilling, koji ima sličan austrijski backround i doseg, a blizak je prijatelj je Jeana-Claudea Luksemburškog. Schwartz-Schilling uživa veći autoritet u Europskoj komisiji nego Plenković u Predsjedništvu HDZ-a. Zato je izjava nezadovoljnog Plenkovića koji ih je potcjenjivački otpilio jednom rečenicom pred tv-kamerama zazvučala kao nešto što bi bio sposoban izvaliti jedino Milanović. Rekao je da ne vidi što tu trebaju komentirati ”ti penzioneri”.

Kao da je izgubio iz vida relativnu težinu Hrvatske u međunarodnim odnosima. Zaista, privikao se na hrvatsku sredinu gdje mu, otkako je konzumirao vlast, nitko nije ravan, pa je zaboravio epizodističku rolu koji je godinama igrao kao zastupnik u Bruxellesu. Ta njegova retorika oko bosanske politike – koja je krajnje umjerena i rezervirana – namijenjena je biračkom tijelu vlastite stranke. A usiljena obrana ”nacionalnih interesa”, pogotovo ako se odnosi na njihovo zastupanje u regiji, na teritoriju drugih država, uvijek je pokazatelj slabosti na domaćem frontu.

Po svemu se čini da hrvatska vlada i hrvatska javnost nisu sposobne akcepirati činjenice o hrvatskom položaju u svijetu i stvarnim hrvatskim unteresima. Kao što je napisao jedan naš ekonomist – ekonomski status zemlje određuju samo dvije stvari: tržišne performanse društva i globalna orijentacija države. Ili se razvija poduzetništvo pod okriljem onih koji podupiru progres, ali to znači da moraš preuzeti njihove vrijednosti i politike, ili propadaš bez obzira na prirodne resurse, ljepotu obale ili posebnu darovitost stanovništva… A paradna hrvatska diplomacija je izgubljen slučaj.

 

Slučaj broj 4: Vatikanska vizitacija 

Osamnaest hrvatskih biskupa otišlo je prošlog mjeseca na šestodnevni raport u Vatikan, kanonski propisan kao obavezan svakih pet godina. Ide se na grobove sv. Petra i sv. Pavla, prima ih papa, ali obilaze i većinu kongregacija od kojih se, kao od ministarstava, sastoji Kurija. Primio ih je i ”predsjednik vlade”, namjesnik Državnog sekretara, naslovni nadbiskup Thelepte, Edgar Robinson Pena Parra (58) koji uz španjolski, talijanski, engleski, francuski i portugalski tečno govori ”srpsko-hrvatski”, budući da je koncem devedesetih bio papski nuncij u Beogradu. Parra se upravo vratio iz Kine, gdje je postigao povijesni sporazum s kineskim vlastima – odsad će Vatikan nominirati biskupe, a kineska ih vlada samo potvrđivati i prihvaćati, što je režim koji je s njemačkim carstvom i engleskom krunom Vatikan postigao još u 12. i 13. stoljeću. Ali, kako je u Kini polovica čovječanstva, to je bitan vatikanski fokus, a njihovo strpljenje golemo. Izašli su na kraj i s kraljem Henryjem II koji je dao umoriti sv. Thomasa Becketta, pa će postupno i s Xi Jaopingom. Parra je Venecuelanac, čovjek upravo je onoga kova od kojega se još od velikog Pia XII, koji je utemeljio globalnu crkvu prekaljuju državnici na kojima na prvi pogled vidiš da su ”papabile”.

Hrvatski biskupi debrifirani su u kongregacijama koje vode kardinali, održali su mise u sve četiri rimske kurijalne crkve, a na koncu ih je primio sam papa i s njima u razgovoru proveo oko sat i pol. Nije im odgovorio na pitanje koje su odabrali kao temu svog nastupa – Kad će naposlijetku biti kanoniziran blaženi Stepinac? – pa ga stoga nisu pozvali da posjeti Hrvatsku, što je, blago rečeno, krajnje neuobičajeno. No, on ionako ide u Abu Dhabi. Bio je u Hrvatskoj i u Bosni, a u Međugorje, da se spriječi svaka blasfemija, poslao je kao specijalnog izaslanika penzioniranog nadbiskupa Varšave, postavljenog za apostolskog vizitatora u trajnom zvanju.

Kad se prouči sve što se o ovom biskupskom posjetu objavljivalo po domaćoj štampi i specijalizranim katoličkim medijima poput vrlo agilne agencije IKA koja sve prati, lako se ustanovi da nitko nije komentirao ni shvatio kako je protekao razgovor pape i hrvatskih biskupa. Jedini prozorčić otvorio se u intervjuu s kardinalom Bozanićem koji je publicirala vatikanska informativna mreža, papinski portal, na engleskom. Bozanić je bio vrlo otvoren i pokazao svu raskoš svog nerazumijevanja moderne Katoličke crkve i iznimne osobe današnjeg pape Bergoglija. Papa je apsolutni gospodar i njegovi očinski napuci naređenja su koja se bespogovorno izvršavaju. No, da bi ih mogli slijediti, prelati ih prvo moraju razumjeti. U tome se iskazuje njihova sposobnost. Vatikan je malena institucija od nekoliko stotina vrhunskih profesionalaca, najviših dostojanstvenika i kurijalnih službenika koje ne primaju bez dva doktorata, oni upravljaju s milijardu katolika i bezbrojnim crkvenim pokrajinama po svijetu, pa nemaju vremena da te ispravljaju, podučavaju i mikromenađiraju. Tko razumije – razumije, tko ne može shvatiti, utoliko gore za nj i za njegovu pastvu.

Prije hrvatske vizitacije, bila je u Vatikanu irska. Njih su beskrajno peglali oko pedofilije. Nisu tu Irci sami po sebi toliko važni, nego je njihova zajednica najjača u američkoj crkvi odakle dolazi najveći dio budžeta Kongregacije za evangelizaciju naroda (bivše Propagande Fide) koja upravlja globalnim diocezama. Bez američkog novca i energije njihovih misionara, evangelizacija na svjetskoj skali bila bi neostvariva. U doba vladavine ljudskih prava, svaki je pedofilski skandal u Americi, stoga smrtni udarac crkvi. Namjesnik Parra doktorirao je, uostalom, upravo na temi ljudskih prava (“Los Derechos Humanos en el Sistema Interamericano a la luz del Magisterio Pontifical”).

Što je papa rekao Bozaniću i ostalim hrvatskim nosiocima ljubičastog pojasa? Oko Stepinca objasnio je – ”Stepinac je nesumnjivo svetac, a kad će biti kanoniziran, ovisit će o okolnostima.” Drugim riječima, on je već na nebu i sjedi Bogu zdesna, ili kako već tamo raspoređuju svece, ali, osnovni kontekst u koji to treba staviti – jest ekumenizam, odnos s pravoslavcima u balkanskom pograničnom prostoru i Istočnoj Europi. Tu je Srpska pravoslavna crkva manje važna, bitna je ruska, te ukrajinska, jer je upravo počeo sukob oko kanonske nadležnosti povezan, naravno, s ratom u Ukrajini. Nije dobar trenutak da se draži balkanske pravoslavce, koji su i sami u međusobnim sukobima, oko Makedonije i Crne Gore te posebno, oko Kosova. Znači, svakome pametnome jasno je – Stepinac neće biti kanoniziran dok se ne postigne čvrst mir u Ukrajini, kao što ni Hrvatsku samu nisu priznale zapadne zemlje dok Jeljcin nije razriješio sovjetsku krizu osnivanjem Zajednice nezavisnih država u Minsku 21. decembra 1991. godine. Kad je Island, prva zemlja u svijetu koja je priznala Hrvatsku to učinila? Pa 19. decembra, sv. Stolica i Slovenija 13. januara 1992., a zemlje EU tek 15. januara, dva tjedna poslije potpisivanja Sarajevskog sporazuma. Sjedinjene Države Amerike čekale do aprila 1992. godine.

Zašto, uostalom, Hrvati hitaju s kanonizacijom Stepinca kad je on već svetac – tako kaže papa, a ono što on kaže, kao da je uklesano u kamen. Ne treba tu papir, papirologija i muhur, to je drugorazredna fabrikacija kurijalne kancelarije, a ako si katolik i vjernik, ono što kaže papa finalno je, jer govori s autoritetom Pontifexa Maximusa, kao sveti Otac. U čemu je onda problem?

Problem je u tome što se biskupi, na čelu s Bozanićem, još bore protiv komunizma i bave politikom, a ne onim što im je osnovni zadatak, koji im je papa predočio objasnivši da su današnji temeljni problem nejednakost i korupcija pa su mnoge zemlje pauperizirane za račun predatorskih elita. ”U nekim zemljama”, rekao je, ”ukupni nacionalni dug ravan je imovini nekolicine najvećih posjednika”. Što su mu biskupi odgovorili? Ništa. Nisu spremno skočili i rekli da je korupcija i u Hrvatskoj uzela velikog maha, te da postoji ako ne grijeh, a ono bešćutnost struktura, uključujući klerikalne, prema siromašnima i obespravljenima, migrantima i pripadnicima drugih vjera. Nisu mu rekli da crkveni proračun stalno raste ne samo izravnim davanjima prema konkordatskim Vatikanskim ugovorima, nego kroz budžete lokalnih zajednica, fondova za baštinu i kulturno djelovanje… U Francuskoj, crkvi je oduzeta sva imovina, ali država financira njene službenike i održava sve objekte, a u Hrvatskoj, osim isto takvog izdržavanja, Crkva dobiva povratom ili na poklon silne nekretnine s kojima ne zna što će, pa je najveći skandal Zagrebačke nadbiskupije upravo jedan prebendarski pothvat gdje su se popovi uhvatili u kolo s koruškim bankarima, koji šire zarazu korupcije, kao da su prijenosnici te moralne ebole modernoga doba. O tome biskupi ništa nisu rekli papi, nego su samo zabrinuto klimali glavama pomišljajući na Stepinca – ”Santo subito!”

Slabo oni poznaju i političku i crkvenu povijest. Studirali au većinom na Gregoriani, papskom masovnom veleučilištu koje je još početkom sedamdesetih kad su svi oni diplomirali, pržili antimarksističku doktrinarnu propedeutiku, limitiranu doktrinarnu sociologiju, ogledalnu sliku simplificiranog dijamata koji se naučavao s druge strane Željezne zavjese. Jezuitska Gregoriana nije dominikanski Angelicum. Da su se mogli udubiti u suvremenu povijest Crkve, naši bi prelati bolje bi razumjeli ono što se događalo u ”crkvi šutnje”, koja je djelovala u katakombama socijalističke diktature.

Od tri velika kardinala rimske crkve ”in partibus infidelium”, koji su ostali s vjernicima u doba komunističkog potopa, najčvršće se držao Stepinac, koji je tražio mučeništvo. On se nije bio spreman dogovoriti s režimom. Završio je na robiji, a zatim u konfinaciji u Krašiću. Odbijao je da se preseli na Hvar, u biskupsku vilu, jer nije htio pogodovati komunističkoj propagandi. On je bio kao stijena. Budimpeštanski kardinal Midszenty grdno je nastradao – njega su na policiji (današnji Terror Haz na Bulevaru Andrassy) agenti AHV sistematski prebijali pendrecima, dok nije potpisao priznanje da je ukrao krunu sv. Stjepana jer je htio okruniti Otta Habsburškog za mađarskog kralja, uz pomoć Tita srušiti kapitalizam i zametnuti Treći svjetski rat za račun Amerike. Osudili su ga na doživotni zatvor. No, kad je pušten s robije prilikom mađarskog ustanka 1956., podjario je demonstrante, poručivši im preko radija da su tobože dobri komunisti koji se bune protiv Rusa isti kao i oni oni zločesti, što je bilo u neskladu s politikom i idejama Vatikana, koji nije davao pet para na uspjeh te kontrarevolucije, ali je vidio koristi od takve diferencijacije. Kad su ruski tenkovi doista ušli u grad, kardinal se sklonio u američku ambsadu gdje je živio do 1971. a zatim je otišao u Beč, gdje su ga natjerali na odreknuće od položaja primasa, a zatim mu oduzeli i biskupiju Ezstragon, pa je emigrirao u Venezuelu. Pritom, treba imati na umu da je Mindszenty bio u zatvoru i pod fašističkim režimom Strelastih križeva… No, on nije razumio Vatikan, a ni Vatikan s njim nije imao nikakva strpljenja.

Treći i najveći je poljski kardinal Stefan Wyszynski. U doba okupacije, spasavao je pojedine Židove. Kao nadbiskup Gniezna i Varšave sklopio je 1950. tajni sporazum s komunističkim vlastima, koji je osigurao minimalne uvjete za opstanak Crkve, ali je ipak zatvoren 1953. i tri godine proveo je u konfinaciji. Kako su i staljinističke vlasti nastavile pogrom, židovski prvaci zatražili su njegovu pomoć, ali on ih je odbio i razotkrio se kao antisemit s najgorim, tipično poljskim predrasudama. Pio XII, kojega bi s obzirom na njegovu funkciju smiješno bilo nazivati ”autoritarnim” (budući da je s Isusom Kristom bio na skraćenom pozivnom broju) odmah je s instiktom političkog genija pojmio strategiju Wyszynskoga i njegovo totalno samopouzdanje temeljeno na uvjerenju da će poljska crkva nadživjeti i sahraniti komunizam. Kad je na vlast 1956. došao reformist Wladyslaw Gomulka – također teški antisemit – dao je crkvi silne ustupke, primjerice vjeronauk u osnovnim i srednjim školama s katehetama koje plaća država. Bilo je jasno da će u poretku ”katoličkog komunizma” propasti mlađi partner. Wyszynski je zatim kadrovirao Wojtylu i poslao ga da evangelizira šlesku Nowu Hutu, komunistički grad budućnosti i teške industrije, gdje je režim odlučio stvoriti novog čovjeka. No čelik, votka i marksistička nauka nisu odoljeli katoličkom komandosu sa svetačkom karizmom, iza kojega je stajala nepoklebiva vjera Wyszynskoga i pijevski genij velikog vatikanskog državnika. U novu misiju Wyszynski šalje Woytilu u Rim, posjeda ga na sv. Stolicu i zatim počinje druga faza, finalno razaranje komunističke utvrde iznutra, uz pomoć CIA i njenog šefa operacija, katoličkog fanatika Jamesa Jesusa Eagletona, koji je u svom uredu u Langleyu imao privatnu kapelu. Providnost je namjestila i trećeg W – Lecha Walesu, koji je odradio teren, pa su braća Poljaci obavili lavovski dio kontrarevolucionarnog pothvata, kojemu se sad, pedeset godina kasnije, priključuje ova skupina pogubljenih hrvatskih prelata koje zanima samo jedno – kad će Stepinac biti proglašen svecem, a s njim i drugi blaženik, vlč. Miroslav Bulešić. Njega su istarski komunisti zatukli za oltarom u Svetvinčentu. Bili su najžešći, zadrti, jer oni koji se zadnji priključe uvijek moraju demonstrirati silu nad pobijeđenim neprijateljem.

Papa, na žalost, nije imao vremena da im sve to objašnjava. Ne isplati se, nije to prva, nego treća, zonska liga njegovih sufragana. Za razliku od onog groznog srpskog mitropolita Amfilohija, Bozanić čak ne zna govoriti latinski (srpski bradonja je pak fluentan, a zna perfektno i starogrčki jer je doktorirao u Ateni). Papa je bio blag, kao da razgovara s malo zaostalima, nije ni pokušao da ih postrojava oko onoga što je njemu najvažnije – migranti, socijalna nepravda, korupcija, simonija, pedofilija. Sisački biskup iz najnovije, najsiromašnije hrvatske dioceze uredio je sebi velebni dvor s luksuznim jacuzzijem, a idejno je i politički najoštriji, zelot koji beskompromisno napada udbaše i komuniste. On je prelat iz prošlog vica. Isus Krist okretao bi se u grobu da je još ondje. Naši biskupi i nadbiskupi, barem većina njih, na žalost, u isto su takvoj paralaksi prema svjetskoj crkvi kao i naši političari i naši ministri prema svjetskoj ekonomiji i politici. Što je najzanimljivije, tu zasebnost na stramputicama povijesne zbiljnosti, sami su komemorirali upravo prilikom ovog posjeta Vatikanu.

Za njih je vrhunac pohoda bio kad su u crkvi sv. Marije otkrili spomen-ploču što obilježava 1200 godina hrvatske glagoljaške liturgije.

Upotrebu tog pisma koje su izumili solunski monasi Ćiril i Metodije, a zatim odbacili kao nepraktično, preuzeli su jedini na svijetu Hrvati, a papa Honorije II dopustio im je da mise na narodnom jeziku, a ne na latinskom. Istočni Slaveni preuzeli su ćirilometodsku 2.0 verziju slavenskog pisma, ćirilicu, koja se proširila do Pacifika, a zapadni, normalnu latinicu, te latinsku liturgiju. Tako da su Hrvati doista jedinstvena, bizarna pojava u historiji kršćanstva. Dalmatinska obala odakle je krenula evangelizacija, bila je latinska, i gradovi su bili latinski, a zaleđe barbarsko (prapostojbina hrvatskog plemena, Bribir znači: Barbarija). Zašto je Honorije učinio tu iznimku? Na nemirnoj granici, gdje se kršćanstvo slabo i kasno ukorijenilo, i to zaslugom nekih arijanskih heretika koje spominje pop Dukljanin u svom zapisu, nije se isplatilo insistirati na ortodoksiji. U Vatikanu su ispravno procijenili da će tim hrvatskim Indijancima trebati oko 1000 godina da nauče latinski. Kad su ga naučili, bili su najjači i najljući pobornici, izrodili su jednog Marka Marulića, i nikad nisu dopustili da se Biblija prevede na hrvatski, dok to nije poduzeo hrvatski Centralni komitet Saveza komunista, postavivši za glavnog urednika šefa svoje Personalne službe, bolećivog pjesnika Juru Kaštelana…

Ploča u rimskoj crkvi sv. Marije spomenik je insulacije svojstvene balkanskom barbarogeniju, kojega je Meštrović ovjekovječio u Splitu, u liku Grgura Ninskoga. Postavljen je na Peristilu 1931. ne slučajno u doba diktature kralja Aleksandra, koji je promovirao balkanski integralizam. Grgur je bio glagoljaš, odan Bizantu, još jedan naš uporni prelat, koji se poput samoga Stepinca suprotstavljao neumitnom hodu povijesti i borio protiv sablasti modernoga svijeta.

 

Zaključak

Najgore je u svemu  što su ljudi koji su sad na vlasti puno bolji od onih koji je nemaju, nego samo divljaju po Saboru, zanose se nekim promašenim idejama i iznose ih u nesuvislim budničarskim govorancijama. Naše nacionalne institucije su slabe. Akademija je muzej bivše uljudbe, sveučilište propala ustanova u kojoj se za prevlast bore birokrati i diletanti, a Crkva je izolirana od koncilskog ekumenskog mejnstrima. Nemamo velike korporacije, parlamentu je oduzeta svaka moć, jer opozicija ne sudjeluje u kreiranju ključnih politika. Mediji su beznačajni. I što da onda počneš s ignorantskom političkom kastom koja upravlja državom? Ne možeš se ne dosjetiti onog starog politički potpuno nekorektnog vica iz rtazdoblja nenarodnog režima, o Romkinji kojoj dijete upadne u čučavac, pa ona zovne muža: Mile, ćemo preremo, ćemo pravimo novo?