Hugh Hefner i Playboy na Balkanu

Playboy je najprodavaniji magazin za muškarce u svijetu – američko izdanje frkne se mjesečno u tri milijuna primjeraka, a postoji još sedamnaest internacionalnih, na petnaest jezika. Jedno, japansko (naklada: 80.000) tiska se, štoviše, naopako, hijeroglifima, pa izgleda kao saga o 47 roninskih plavuša, koju je prelomio Hokusai. Svake minute u svijetu proda se 73 primjerka magazina Playboy. Sad vam je jasno zašto smješak nikad ne silazi s lica Hugha M. Hefnera. Zečice ga paze u tri smjene, a on ima 88,5 milijuna pretplatnika na internetu, broj koji se u posljednjoj pjatiljetki upeterostručio. Koji je partijski kongres ikada mogao objaviti tako revolucionarne rezultate?

Prvo što čovjek zaključi kad se nađe na konvenciji svih urednika svih izdanja Playboya, poput one koja je održana u New Yorku 22. lipnja 2003., jest da se seks, pa ni ovaj komercijalni, nije globalizirao. S veličinom američkoga, može se usporediti jedino brazilski, strahovito vruće izdanje (naklada: 370.000) s puno besramnih, fantastično građenih čokoladnih djevojaka prekrasno miješane rase. Kad objavi gole slike neke manao-pjevačice, zvijezde južnoameričkog popa, prodaja brazilskog Playboya skajroketira na više od milijun primjeraka! Pritom, list uređuje žena – jedina glavna urednica u ovom biznisu! To je zbilja veliki narod i velika ekonomija koja izvozi putničke mlažnjake; pritom oni su liberalni i senzualni, nemaju problema s ekspresijom seksualnosti, za razliku od dobrih katolika Meksikanaca koji strahovito kubure jer ne mogu naći domaću curu koja bi se svukla na duplerici. Bez toga ovaj posao naprosto – ne ide…

Najbolja je mačka američka, no ni ruska nije meni mrska, govorilo se kod nas poslije drugog svjetskog rata (tako ili vrlo slično), a ta mudrost i ovdje apsolutno stoji jer je artistički dekadentni ruski Playboy (105.000), pun božanstvenih, raskošnih Lachapelleovih fotografija mršavih, egzotičnih Ruskinja tatarski razmaknutih očiju, superioran svemu što nastaje u ovoj izdavačkoj gami, a zapravo nema premca ni među drugim svjetskim magazinima. Doista, to je kao neki Vogue za muškarce, i to one odrasle, dok su svi ostali moderni magazini za muškarce napravljeni za Axe-generaciju infantilnih dečkića koji se zapravo boje žena, pa se drže pive i svog pimpeka. Rusi su stara, mudra europska rasa koja, kao i o duši, zna sve o seksu, pa se pred njima osjećaš malo posramljen, poput djeteta, iako su, zapravo, oni razmaženi i neodgovorni, sasvim suprotno od ozbiljnih, promišljenih Nijemaca – ovi iz Playboya, naprimjer, toliko su uglađeni da izgledaju poput Engleza stare škole ili poput bogatih Amerikanaca s Istočne obale. Odjeveni u Armanija, ali obavezno bez kravate, ti Nijemci i njihov Playboy (280.000) djeluju impresivno, ali malo previše uredno, nalickano, a komadi, oslobodi Bože, doimlju se kao da su projektirani u Bauhausu. Poljaci (83.000) neodoljivi su avanturisti, Mađari (54.000) solidni burgeri, Bugari (50.000) pravi balkanski foliranti, a Rumunji (64.000) malo musavi, ali nevjerojatno verzirani u ove stvari… Osim tih nacionalnih steretipova koji zbilja drže vodu, što se seksa uopće i Playboy-izdavaštva tiče, najuočljivije je da su s konvencije bili odsutni Kinezi i Indijci – najveći i najbrojniji narodi, države ili civilizacije. Postoji, doduše, majušno tajvansko izdanje (8.750) koje se proda tek nešto više od slovenskog (6.712), no za Indijce bio bi neprihvatljiv sam logotip Playboya, jer simbolizira zapadnjački imperijalistički antihinduistički suprematizam, pa ima status otprilike kao tradicionalni indijski totem, kukasti križ, u Europi. U redu je ako se kipovi ševe u svim pozama na portalima indijskih katedrala, ali kad bi se nešto slično no nenabožno ukazalo na kiosku, Arijanci bi pali u amok i izazvali subkontinentalne civilne nerede.

Hrvatsko izdanje magazina Playboy (38.000) bilo je na konvenciji u New Yorku zastupljeno jakim snagama Europapress Hodlinga (EPH), koje su sačinjavali hrvatski izdavač i njemački direktor te moja urednička malenkost, oko koje su se svi ostali akteri uobičajene skupne fotografije okupili kao vatrogasci oko King Konga uspravljenog na Empire State Buildingu. Sve je interesantno na toj fotografiji – i busije koje smo hvatali oko CEO-a, predsjednice kompanije, Hefove kćeri Christie Hefner, i dress-code Europljana naspram ostalih causal-naroda, kao i širina i iskrenost naših osmijeha… Na konvenciji u New Yorku, hrvatsko-njemačko izdavačka kompanija iz Zagreba, ugovorila je proširenje biznisa: dobili smo licencu za srpsko izdanje! Prilično senzacionalan deal, pošto su vize između dvije zemlje tek ukinute, a do jučer se ratovalo, pa još nije bilo pametno sa zagrebačkom registracijom voziti kroz Beograd. No, njemački WAZ, koji u EPH posjeduje 50%, baš je otkupio polovicu golemog srpskog novinsko-izdavačkog poduzeća Politika, pa se ova divlja kombinacija učinila sasvim ostvarivom. Tako sam dobio zadatak da u Beogradu pokrenem Playboy.

Pokrenuo sam u karijeri mnoge hrvatske novine, ali još nijedne srpske. Palo mi je na um da angažiram Branka Vukojevića, nekadašnjeg urednika Džuboksa, kultnog glazbenog i filmskog magazina iz doba novovalovskog rocka. On je na početku rata otišao u London, gdje se bavio dizajnom video-igara, i nije htio doći doma ni u posjete. Stupio sam u kontakt sa zajedničkim prijateljima da ga pozovem, kad mi je preko njih stigla vijest da je netom poginuo – na ulici u Londonu, pregazio ga je motor. To sam doznao boraveći u Banjoj Luci, kamo me IREX, američka vladina agencija što s USAID-om pod okriljem State Departmenta pomaže u obnovi nacija i demokratizaciji medija, poslala kao eksperta u lokalni srpski dnevni list, Nezavisne novine, koje izdaje Željko Kopanja, jedan genijalni novinar i izdavač, kojemu su atentatori, povezani s Karadžićevim i Miloševićevim tajnim službama, stavili bombu pod auto, pa je ostao bez obje noge.

Još su, dakle, bili malo napeti odnosi, i nije se baš slobodno išlo iz Hrvatske u Srbiju i Bosnu i obratno, no ja sam odmah uhvatio šatl Air Srpske i odletio u Beograd, na komemoraciju koja je održana u dvorani Kinoteke. Počeo sam tražiti drugog urednika. Nije to jednostavna stvar – u Beogradu, gdje je diktatura erodirala profesiju, a dugogodišnji embargo moral građanskog društva, svakoga se dana, kako je zabilježio jedan lokalni kroničar, proda više novinara, nego novina. Na tržištu dominiraju tabloidi, koje financiraju tajne službe, povezane s krupnim podzemnim interesima. Nitko ne zna engleski, i ne poznaje američku civilizaciju. Zaboravili su zanat, a nisu se internacionalizirali. Uostalom, vrijeme ih je pogazilo, jer su, godinama u izolaciji, zapravo ispali iz štosa… Iz sasvim drugog vica, potegao sam svog starog prijatelja Arčija Demeka, nekadašnjeg urednika avio-časopisa Aerosvet, koji je izlazio u Novom Sadu. Arči je, otkako je rat započeo, radio kao dopisnik najvećeg japanskog dnevnog lista, Asahi Shinbun. Mi smo već bili skupa upetljani u neke projekte oko stvaranje udruge za razoružanje na Balkanu, u kojoj su prominentni bili baš bivši zrakoplovci, a sad kad sam ga pozvao da mi se pridruži u ovoj izdavačkoj avanturi, malo je oklijevao, a onda pristao, pa smo skupa u Zagrebu, napravili prvi broj od materijala koje je on pribavio, uključujući curu za naslovnu stranu i duplericu, te magazin dali odštampati u Vjesniku gdje je naklada zatim utovarena na šlepere i otpremljena u Beograd, da onamo dospije za gromoglasno najavljenu promociju… Skočio sam potom u auto, pa se i sam onamo zaputio.

S novim dizelom išlo se puno sporije nego inače, ali opet, čovjek stigne do Beograda za tri sata ako dobro stisne, a malo pripazi ondje kod Županje i kod Šida, gdje vrebaju prometni policajci jednog i drugog balkanskog entiteta, naoružani ručnim radarom, odlučni da ti uzmu sto eura. Dakle – Beograd. Oko 2,7 milijuna stanovnika u metropolitanskom području. Smeće se odvozi samo starim FAP-ovima, koje bi prve trebalo odvući na smeće. Puno je izbjeglica – ali ne, majci, u centru, gdje je Beograd impresivni velegrad visokih uličnih gabarita, među rijekama, otvoren prema skitskim lapornim ravnicama, odakle puše košava…

To je stejdž, a sad predstava: u disko-klubu Trezor, na bulevaru Miloša Velikog (bivši Bulevar Revolucije), preko puta Meštrovićeva zdanja Skupštine – onaj mini-Kapitol s propetim konjima koje obuzdavaju polugoli meštrovićevski Dinarci – održana je promocija srpsko-crnogorskog izdanja Playboya, osamnaestog u niski internacionalnih edicija velebnog Hefnerova magazina, pokrenutog prije točno pedeset godina.

U godini te velike godišnjice, ekspanzija branda išla je dakle na srpsko-crnogorsko tržište, gdje smo plasirali 75.000 primjeraka prvoga broja, a po izvešćima poslije prvoga dana prodaje, učinilo se, bit će pitanje je li to dosta… List je poletio – što ne treba čuditi ako se zna da je pušten na kioske na samu stotu obljetnicu povijesnog leta braće Wright u Kitty Hawku 17. prosinca 1903. godine. Možete vi misliti da to nema nikakve veze, ali griješite – pa gdje je, i kako, počela globalizacija o kojoj se toliko priča? Neumitni proces kojemu se nitko ne može oprijeti čak ni na ovim prostorima, gdje goleme, puste auto-ceste spajaju nespojive metropole zemalja razdvojenih neproničnim granicama, na kojima čuče stotine ljutih turskih kamiondžija…

Promocija srpskog Playboya održana je na mjestu za koje me vežu uspomene – tu su nekad bila Tri lista duvana, opasna birtija, opasan kiseo kupus s alevom paprikom, te sofisticirana suva pita. Bio je tu i skučeni tonski studio produkcije ploča beogradskog Radija (RTB PGP), gdje smo Branko Vukojević, nesuđeni glavni urednik srpskog Playboya i ja intervjuirali Bregovića na snimanju njegova albuma Uspavanka za Radmilu M. Današnji Trezor koji je zamijenio te malovaroške atrakcije predratnog Beograda, velik je i bučan tranzicijski pogon, klub ispred kojega se zaustavljaju luksuzne limuzine beogradskih bogatuna, da iz njih izađu mačke s nevjerojatno dobrim nogama, u skupim bundama… Glamur pur tužur! Veliki beogradski tulum!

Zapravo sam okasnio – dugo sam se zadržao na večeri s Acom Tijanićem, krupnom pojavom beogradske medijske scene, kojega su – samo dijelom u šali – nekoć nazivali najvećim hrvatskim novinarom, zbog silnoga rasta i kolumne u Danasu, odnosno Slobodnoj Dalmaciji, koje su bile silno popularne u zadnjim danima bivše Jugoslavije, naročito među socijalističkim liberalima kojima se nametnuo kao beogradski apostol iz sljedbe Veselka Tenžere. Tako je to onda bilo – a sad je nešto sasvim drugo; u međuvremenu Aca je pokrenuo televiziju Bratoljuba Karića – BK – i nekoliko mjeseci bio je čak ministar informiranja Slobodana Miloševića i Mire Marković, koji su potom naručili Ćuruvijino i njegovo umorstvo. Slavko Ćuruvija – vlasnik nezavisnog tabloida Telegraf, ustrijeljen je čim je počelo američko bombardiranje, a Aca, njegov kolumnist, uspio je pobjeći pa proveo godinu dana u egzilu, u Banjoj Luci, pišući za Željka Kopanju. Otišao je tek poslije pokopa urednika i prijatelja Ćuruvije, nad čijim je grobom izrekao najjaču rečenicu svog opusa: Činjenica da Slavko ovdje leži u grobu, ne znači da je on mrtav, niti da smo mi živi…

Aco je – veliki novinar i stentorska glasina na srpskoj javnoj sceni, kreator medijske strategije barem dvije oveće stranke, blizak Vojislavu Koštunici koji će, kao najvažniji lik, sjediti u koaliciji koja će pobijediti na izborima što se upravo održavaju u postmiloševićevskoj Srbiji. Sav Beograd izlijepljen je, međutim, Slobinim plakatima i Šešeljevim sloganima. Socijalistička partija Srbije svoga je haškog uznika Miloševića istakla kao nositelja liste, a ultraška Radikalna, nudi njegova zatvorskog pajtaša Voju Šešelja kao kontraband, ispod pulta, pošto listu nosi šarmantni momak iz provincije koji ima nadimak Toma Grobar (jer je zaista radio kao ukopnik). Oni nastoje potaći emocije što će sljedbenicima opravdano odsutnog počasnog četničkog vojvode i filofašista, omogućiti da postanu pojedinačno najjačom strankom novog saziva prlamenta… Pa što će onda toj zemlji Playboy, upitat će se neupućen, ili nezainteresiran promatrač prilika, što će u toj državi gdje je brutto domaći proizvod po glavi stanovnika pao ispod albanskog prosjeka?

Upravo zato! Neće ih demokracija privući na Zapad, nego ribe, kapitalizam, te prinuda koju osiguravaju jedna elitna američka brigada na Kosovu i ambasador Montgomery u Beogradu – i sam bivši pripadnik zelenih beretki na indokineskom ratištu. Tko bi svemu tome odolio? A što kaže Aca? Kaže da će Labus, Tadić i Koštunica da pobede. To je demokratska opcija na srpskoj sceni, ali istodobno svetosavska, nacionalistička. I Draža i Kajmakčalan i Crna ruka i Crni Đorđe, i samo im fali Crna Gora, ali to sad nije važno… Koštunica je prije četiri godine, kad su on i Đinđić rušili Miloševića mogao s ondašnjom biračkom podrškom sam vladati, a sad ne može bez koalicije i bez potpore međunarodne zajednice. Što znači da će politički manevar za kliconoše nacionalističke recidive biti posve sužen: pragmatični naprijed, nepopravljivi u Den Haag, a nesavitljivi u prikrajak, kao i kod nas, u Hrvatskoj… Što sve čovjek ne dokuči pošto prevali samo 400 kilometara, pa sam sebe sagleda iz najbližeg izdaleka!

Promocija srpskog Playboya bila je čisti trijumf. Prodali smo više od šezdeset tisuća primjeraka, a bili bismo i više, da je distribucija funkcionirala. Takva je nastala paljevina po štampi, da je press-cliping pokazao kako smo imali više objava i od parlamentarnih izbora koji su se istodobno održavali. U prvom broju intervju je dao odlazeći premijer Živković, a na naslovnici, pokazala se dugonoga voditeljica najgledanije političkog talk-showa u Srbiji. Unaprijed je procurilo kako će ona biti cover-girl toga premijernog broja, pa je emisiju koju je vodila uoči promocije, gledalo dva milijuna ljudi. Na duplerici, bila je Stanislava, beogradska balerina, u znaku njenih čvrstih sisa i guze, srpski je Playboy ulazio u 2004. godinu. Mi smo se dotle ukrcavali na avion za Los Angeles, kamo nas je Hugh Hefner pozvao na proslavu pedesetogodišnjice izlaženja lista. Izdavače, sponzore, bogataše primio je u vrtu, na velikom garden-partyju, a samo nas glavne urednike, pozvao k sebi u kuću. Imao je na sebi sako, a ne pidžamu, i kad se obratio našoj maloj grupici, rekao je: Ni u snu ne možete pojmiti koliko je to bilo genijalno!

To je bio odgovorio na pitanje urednika srpskog Playboya, koji ga je zamolio da, u najkraćem, definira iskustva s magazinom pokrenutim 1954. godine. Dok je na pitanje odgovarao, Hefner je bio upravio pogled uvis, prema nebu i oku svevidećem, ili prema tavanici, iznad koje se nalazi spavaća soba gdje su, prema odgovoru na pitanje japanskog urednika, ostvarena najveća postignuća njegova života…

Sjedili smo u salonu cum kino-dvorani namještenoj s puno mekanih sofa, u koje upadneš gotovo do grla. Uz komade mebla skupljenog s raznih strana, tu su izložene i neke šaljive memorabilije, poput svijetlećeg zeca, a ima mnoštvo ukrasa i slika. Ja sam sjedio ispod ovećeg Picassa, omiljenog komada njegove kolekcije – to nije neka mala skica ili gvaš, nego platno muzejske vrijednosti i veličine.

Hef dobro izgleda za svojih 78 godina, pogotovo kad se uzmu u obzir iznimna naprezanja kojima je stalno izložen. Mršavi, nevisoki gospodin aristokratske anglosaksonske fizionomije, potomak je u dvanaestom koljenu jednoga od putnika broda Mayflower. Oni su u Novoj Engleskoj stvorili zajednicu od koje su poslije nastale Sjedinjene Američke Države. Iako drži do svog porijekla, Hefner je, zapravo, otpadnik od establišmenta, kojim dominiraju WASP-ovci (White Anglosaxon Protestants, bijeli anglosaksonski protestanti), dakle puritanci. Njih, rekao je Hef, možeš definirati kao tipove koji se strašno nerviraju jer znaju da se netko drugi sigurno jako dobro zabavlja.

Hefov zamčić na Beverly Hillsu utvrda je takve zabave. Kuću je kupio kad se doselio iz zimogroznog Chicaga u Kaliforniju, gdje je podneblje blago, a djevojke izdašne. Vilu su izgradili neki munjeni ljudi koji su je uredili kao nebičnu neogotičku kalifornijsku hacijendu, s predvorjem gdje stubište rese izrezbarene figure dva orangutana u prirodnoj veličini, sa šeširima na glavi i s alabastrenim kuglama u ispruženim šapama. Budući da se oslanjaju o nekakve štapove, rekao bih da su karikatura igrača kriketa napravljena po Moglijevu opisu, likovi koji nedostaju u Kiplingovoj Knjizi o džungli. Tako neobično uređena, kuća je bila idealno prikladna da posluži kao pribježište jednom momku koji je nakanio da s neograničenim novčanim sredstvima što su se počela slijevati kad je svoj magazin stao prodavati u sedam milijuna primjeraka, stvori zabavište za odrasle nalik muškim studentskim domovima na američkim sveučilištima – Fraternity Houses – gdje se povazdan lumpa i orgija i zbijaju obijesne studentske šale. Puna nevjerojatnih rezbarija poput Titova kabineta u dvoru na Topčideru, kuća se nije ni mogla prodati nekome drugom, pa su je izvorni vlasnici frknuli Hefu za samo milijun dolara, iako se plac prostire na nekoliko hektara, a pred pročeljem kuće, koja se nalazi na brdu, pruža se park sa stubama, kao u nekakvoj smanjenoj verziji bečkog dvorca Belvedere. U predsoblju sam naišao na Hefnerova psa – to je jedna prastara, nevjerojatno debela kuja koja me promatrala pametnim očima što su govorile: Ah, dragi moj, da vam mogu opisati samo djelić onoga što sam ovdje vidjela… Ali samo nastavite s tim češkanjem iza uha, neobično mi je ugodno!

U salonu glavnog urednika i osnivača Playboya, okupili su se prigodom jubileja časopisa gotovo svi urednici internacionalnih izdanja. Baka Snjeguljica i osamnaest patuljaka. Skupa s američkom edicijom, u svijetu se mjesečno proda ukupno 5 milijuna primjeraka toga prvog i najčitanijeg, ili najgledanijeg muškog magazina – po 5 dolara komad, pa ti vidi… a vlasnik i glavni najglavniji urednik, kao što je i sam priznao epitomizirajući pedesetogodišnje iskustvo, nije se pritom namučio koliko bi morao da je imao kakav podjednako unosan rudnik zlata. Ispričao nam se: Ovdje u vrtu, možete misliti, bilo je već mnogo partyja. Moj je recept za uspješan party da ima više žena nego muškaraca, što večeras možda neće biti slučaj, i to mi je žao!

Press-konferencija koju je održao s nama, urednicima, nominalno njegovim kolegama, a zapravo sljedbenicima, pretvorila se zatim u polucentenijski party na koji su bile pozvane holivudske zvijezde. Upriličen je u vrtu, pod golemim šatorom koji je pokrio Hefnerove bazenske vodopade i umjetnu spilju s podvodnim osvjetljenjem, što je elementarna potreba za domaćina kojega uvijek okružuje pet-šest bivših ili budućih modela za Playboyevu duplericu. Izdavači internacionalnih edicija magazina dovukli su pak svoje prijatelje, oglašivače i zečice. Hrvatski Playboy predstavljala je nacionalna zečica Nives Celzijus, odabrana glasovima čitatelja u sklopu velike interaktivne ankete, provedene preko mobilne telefonske mreže, a poveli smo i Križana Marinova, sretnog dobitnika, čitatelja iz Šibenika, koji je izvučen prilikom toga glasanja. Križan se za barom uspio prikačiti Pameli Anderson, ali mu to nije ništa vrijedilo, jer ondje u tom času nije bilo nikoga da ga slika, pa mu škvadra kod kuće ionako neće povjerovati, makar u što se kleo.

Nives je pak dobila mnoštvo ponuda, i to ne nedoličnih, nego poslovnih – stalno su je opsjedala po tri-četiri Japanca ili Korejca, a mogu najiskrenije ustvrditi, budući da sam ih vidio jednu pokraj druge – Nives je tri puta bolja od Pamele! Ima bolju glavu, ljepši osmijeh i, u svemu, vodi je za grudi, koje su u slučaju naše cure, sto posto domaće i autentične, pa ne stoje kao silikonski odbojnici, nego se njišu prirodno zaobljene kao dva patliđana iz rubrike ”Vjerovali ili ne”.

Osim Pamele i Nives, bila je primijećena Paris Hilton, tv-zvijezda i junakinja najpopularnijeg reality-serijala, hiperbogata nasljednica hotelskog lanca koji nas je, uostalom, ugošćavao u Los Angelesu. Mene je na partyju najviše potresao susret s Martinom Landauom, genijalnim glumcem iz holivudskog zlatnog doba, koji je počeo kao manji ruski negativac kod Hitchcocka u filmu Sjever sjeverozapad (1959.) i poslije snimio skoro sto tv-serija i filmova, od kojih mi je najdraži Ed Wood (1994.) gdje glumi slavnog holivudskog Drakulu, Belu Lugosija, uloga za koju je dobio Oscara. No, uokolo su se motale i mnoge puno mlađe zvijezde, ali pažnju su uglavnom privlačile domaće Hefnerove zečice – kunice – u sasvim malenim bikinijima, koje su goste nagovarale da im se pridruže u toplom bazenu. Nekoliko Japanaca nije oklijevalo nego su skočili u odijelima, ali to se dogodilo tek kad se atmosfera malo ugrijala, pošto je cuga potekla potocima, nakon vrućeg nastupa Ditte Von Teese, koja je izvela točku strip-teasea u divovskoj cocktail-čaši, u koju su je golu potapale dvije polugole pomoćnice.

Prije ponoći počele su se u velikom broju pojavljivati nekakve mlađe gošće, sve po dvije, tri i četiri, što je obećavalo promijenu nepovoljne spolne strukture zbog koje nam se Hefner ispričavao, predvidjevši predominaciju poslovnjaka, slovenskih tajkuna, meksičkih uvoznika pića, hrvatskih i srpskih medijskih udarnika i slične bulumente. Nedužne djevojke željne zabave koje su sad počele nadirati, mogle su biti starlete ili njihove posestrime, poslenice porno-industrije, tog najstarijeg holivudskog zanata, ili pak bankovne službenice koje su pošle potražiti provod pazeći da se ne preopterete odjećom. Jesu li zabavu i našle, ne mogu zasvjedočiti, jer sam otišao prije završetka priredbe, a naš sretni dobitnik Križan, bio je sutradan izjutra pomalo deliričan, pa nije znao točno opisati epilog, kad se bio prikačio samome Hefneru pa mu obećao glasovitu šibensku rakiju, koju mu je u hotelu pripremio kao poklon. No, cijelog dana poslije, Hefner mu se nije oko toga javljao, pa je bio malo razočaran, jer je stekao dojam da su se sinoć posve zbližili. No, možda je Hef bio naprosto umoran – plesao je sa svojim pratiljama i ostao zadnji, a party, koji je za nas bio veličanstvena priredba, slet na koji smo ”Lufthansinim” jumbo-jetom putovali jedanaest sati, sigurno nije bila prva ni posljednja trka za njegovu štafetnu palicu u životu.