Tomislav Merčep: Inženjer smrti iz Pakračke poljane

(Objavljeno 2005.) Kad smo počeli izdvati Nacional, Mate Bašić donio mi je Merčepovu poruku: “Tomica je rekao da mu se moraš javiti, inače…” Čisti genij bez kojega se devedesetih u Zagrebu nisu pokretale ni jedne novine, Bašić je poslije Globusa, ST-a i Arkzina radio u Merčepovoj Zori, a zatim došao u Nacional. “Znaš kakav je”, rekao mi je, “bolje da s njim razgovaraš nego da nam odleti koji auto u zrak, a naći ćemo se na javnom mjestu…” To javno mjesto bio je nekakav restoran u Vrapču, gdje su svi umirali od straha od Merčepa i njegove pratnje, a učinilo mi se, također, da bi našu egzekuciju primili kao posve normalnu stvar. Došli smo Mate, moj suvozač Ivo Pukanić i ja, a s njihove strane, uz Merčepa, bio je advokat Merčepov advokat, zatim Munib Suljić i Igor Mikola, čuveni pakrački “logornici”, te još nekoliko neidentificiranih spodoba.

“Znam koliko primjeraka tiskate, znam koliko prodajete. Nećete se održati ako vas ja ne uzmem u zaštitu”, rekao je Merčep, “pa ćeš mi odmah platiti sto tisuća maraka, zbog ranijih uvreda, a zatim ćemo vidjeti…”

Onda su počele prijetnje, psovke, opisi raznih oblika ubijanja i sakaćenja. Sve bi to moglo zadesiti mene i meni bliske osobe, a neće se razlikovati od poznatih pogibija i umlaćavanja ljudi o kojima on, doduše, ne zna ništa, iako smo ga u Globusu za to optuživali, nanijevši mu teške uvrede, ugrozivši ugled i uznemirivši obitelji… Kad sam došao na sastanak u vrapčansku birtiju, imao sam jednostavnu ideju: neka me izvrijeđa, neka se ispuca, pa sam tu stvar skinuo s dnevnog reda. Poslije se neće moći emocionalno nabrijati za kakav ozbiljan zločin. No, nisam znao kako funkcionira um Tomislava Merčepa. Seansa u vrapčanskoj restauraciji, u mramor optočenoj periferijskoj rupetini, pretvorila se u torturu.

Životinjske prijetnje neprekidno su trajale po petnaest-dvadeset minuta, pola sata, a bile su potkrijepljene prisutnošću nekolicine mračnih ljudi koji su u istrazi priznali višestruko ubojstvo, uključujući umorstvo dvanaestogodišnje djevojčice. Kad bi se plima Merčepove mržnje i zloće malo povukla, prijetnje bi zamijenio “razgovor”, njegov monolog o istinskom liku Merčepa, verzija koja je uključivala priče o tome kako su mu, prije rata, kao direktoru građevinskih poslova u Borovu, iz tvorničkog pogona podvodili svakoga dana po jednu okupanu brkatu Srpkinju. Tomislav Merčep bio je prije rata bogat, moćan, visok čovjek s idealima, a zatim, kad je počeo rat, uzeo je pušku, postao vitez, borac, legendarni zapovjednik, kojemu su pokušale nauditi razne gnjide, propalice, nehrvati… Šušak mu je rekao: “Ti si krenuo protiv Tuđmana, i tu se naši putovi razilaze!” Šušak ne shvaća na čijoj je strani hrvatski narod, kakva je snaga hrvatski pokret dragovoljaca, kojemu Merčep stoji na čelu. Zato sad i možemo po novinama blatiti Merčepovo ime…

Opet bi počinjale prijetnje, uvrede. “Nisam ja dao da se ubije obitelj Zec, ali u Hrvatskoj ima puno tih zečeva, a ti ćeš završiti kao Zečevi, ti i tvoja djeca, svi ste vi zečevi, koje bi moji borci davno posmicali, da sam im ja to dopustio, ali neću, jer kad te odlučim ubiti, to će učiniti Merčep, a ne netko drugi…”

Prijetnje su postajale nekoherentne. Nama se ledio izraz na licima, dok sam, metodom koja jedina vrijedi u takvim situacijama – praviš se lud – pokušavali oponirati na nekom sporednom detalju: “Ne, krivo, niste u pravu, nismo mi prvi sugerirali izručenje Haškom sudu, to priprema vlast, jer bi vas se oni htjeli riješiti, a mi smo samo prenijeli ono što…” itd. itd. To pravdanje nije toliko ponižavajuće kako se čini, jer imaš osjećaj da sudjeluješ u razgovoru i da se nisi posve predao. Pukanić je stalno upadao pokušavajući, kako je tvrdio, skrenuti napadaj na sebe, ali Merčep bi ga uvijek otfikario kao statista: “Šuti, ti mali pjetliću, kakav glavni urednik, nemoj me farbati, ne guraj se, da te ne zakoljem čim zakukuričeš…” Odvjetnik bi ga uvijek upozorio i zaustavio kad su prijetnje poprimale konkretan oblik, prestale biti posredne, uvijene. Tortura se nastavljala satima. U prostoriju odvojenu staklom konobari su nam donosili jela uobičajena na takvim mjestima: domaću juhu, janjetinu, pečenja… Jelo se polako, kao na svadbi, ili na Tiberijevu dvoru, pilo se polako i umjereno, ali se stalno izdašno nalijevalo. Plime i oseke Merčepove srdžbe izmjenjivale su se satima. Prošlo je četiri, pet sati, a prijetnje i monolog ne bi nimalo promijenili osnovni ton, kao džezističke improvizacije Charlieja Parkera. Naposlijetku, nastupio je zamor, seansa je polako prestajala, i ja sam se ispričao, te otišao na zahod. Među pisoarima suočio sam se s Munibom Suljićem. “Ti si o meni ono napisao, za obitelj Zec, znaš li ti što si time učinio mojoj obitelji?”

Počela je komorna verzija iste torture, potpuno jednako strukturirana: prijetnje, monolog… Ja sam se odmah naslonio ramenom na zid, zauzevši tijelom što pasivniji gard, jer je on bio sav napet, oslonjen na obje noge, a poantirao je bušeći zrak kažiprstom. Opet sam razvodnjavao, objašnjavao, tumačio, ukratko, kenjao… On odjednom izvadi iskaznicu i gurne mi je pod nos. “Vidiš li? Iskaznica Specijalne policije… Ja sam i dalje pripadnik MUP-a. A vidi ovo! Znaš li što je to? To je iskaznica vlasnika računa u švicarskoj banci, koju dobivaš samo s najvećim iznosima. Što meni itko može? Mogu li te ubiti, mogu li?” Za to vrijeme, u restoranu je Mate ponavljao Merčepu: “Tomice, nemoj da Munib maltretira Denisa, znaš kakav je Munib, nemoj samo da ga maltretira…”

Još otprilike pola sata Muniba, pa smo se razišli. Oni su sjeli u svoj Mercedes i odjurili, a mi prvo dobro pogledali pod redakcijski Ritmo, pa i sami zapalili… Nikome nisam poslije o ovome pričao, mislim da nisu ni drugi, jer je to nekako nemoguće prepričati, objasniti situaciju… Stidiš se, imaš nametnut osjećaj krivnje: možda se nisam dolično držao? Osjećaš psihičke tragove nasilja. Kad gledam južnoameričke filmove o eskadronima smrti, mučenjima, pa se u televizijskom dokumentarcu pojavi žena s nekom nestvarnom vedrinom na licu i opisuje kako su je doveli u policijsku stanicu, svukli do gola i silovali nekoliko mjeseci, odmah shvatim njezinu komunikacijsku blokadu: ne možeš ti to nikome objasniti, ni jedna literarna i kontekstualna okolnost nema dodira s jezgrom te stvari, nepovezane su s biti takvog iskustva. Ono se ne može prenijeti, a opis ima samo tehničke, ili legalne reperkusije. No, ja razumijem Merčepove žrtve, jer sam i sam bio jedna od njih, iako sam se relativno dobro izvukao. Kako sam toga čovjeka upoznao u najintimnijoj mračnoj komori njegove ličnosti, znam: tortura je njegov iskreni poziv. I zato: Merčep mora na sud. Mjesto mu je u haškim kazamatima.

Merčep se na hrvatskoj političkoj sceni pojavio još 1990. godine. U studenom, spominju ga kao predsjednika Općinskog odbora HDZ-a u Vukovaru, a novine prenose njegove izjave o tome da je učlanio više od 300 Srba iz najuglednijih vukovarskih obitelji. Već taj prvi izrezak u arhivu zacrtava sve njegove buduće medijske istupe: izricao je očite neistine s lakoćom s kojom drugi dišu, ili popiju čašu hladne vode.

Merčep je prije rata bio šef građevinskog odsjeka u tvornici ”Borovo”. Završio je višu građevinsku, radio kao poslovođa i nazivao se inženjerom. Posjedovao je stari Renault 4 i započetu prizemnicu bez fasade u Borovu Naselju. Tu, u Borovu Naselju i Borovu Selu, gdje je izbio hrvatsko-srpski rat pogibijom dvanaest hrvatskih policajaca, počinje Merčepova ratna i politička karijera. Policajci koji su upali u zasjedu, stigavši onamo u običnom autobusu, izloženi su sigurnoj pogibelji jer su poslani na mjesto gdje su, po svjedočenju Josipa Boljkovca, tadašnjeg ministra policije, nekoliko dana ranije izvršili provokaciju Vice i Gojko, koji je osobno ispalio tromblonsku minu na srpske kuće… Nije li tu morao biti i Tomislav Merčep, ili je, tada još sitna riba, samo čuo za to, pa dobio odgovarajuću političku pobudu? Čim su počeli okršaji po selima, hadezeovski ratni poglavice preuzimaju vlast u gradovima: Merčep se u Vukovaru, kao Glavaš u Osijeku, poslije ubojstva Reihl Kira, tako brutalno okomljuje na civile, da povjerenik Vlade za Vukovar, Marin Vidić Bili, šalje u Zagreb alarmantno izvješće upozoravajući kako je Merčep uzurpirao svu vlast, zapovijeda policijom, ZNG-om i civilnim organima, okružen sumnjivim ljudima, bivšim kriminalcima, koji ne prezaju od bespravnih upada u stanove, pljačke, oduzimanja automobila, nasilnih privođenja, saslušanja, egzekucija…

Dok su u Vukovaru pokušavali organizirati obranu, Šeks, “koordinator za Slavoniju i Baranju”, umjesto potpukovnika, zapovjednika brigade ZNG-a, gura na taj položaj jednog običnog milicionera, Hercegovca Andabaka, koji se držao herojski te, kao i njegov kolega Blago Zadro, poslije poginuo… Hrvatski Staljingrad ima tisuće storija, koje se ne uklapaju u jednostavne sheme, ali kontekst i politička okosnica već se jasno uočavaju. Šušak je “capo di tutti capi”, Šeks “povjerenik”, Bebić ministar obrane, Glavaš osječki Juggernaut, gospodar života i smrti, dok Merčep ordinira u Vukovaru sa svojom ekipom koja nalikuje odmetnicima iz Mad Maxa. Umjesto borbenih operacija, sukob je stoga počeo općom pljačkom, silovanjem i ubojstvima, toliko nepodnošljivim da Zagreb odlučuje maknuti iz Vukovara posljednjega u zapovjednom lancu, Tomislava Merčepa. Manolić šalje policijski helikopter, pa ga hapsi najbliži suradnik, Ferdinand Jukić, predratni krupni švercer alkohola, kriminalni element kojega spominje Vidić u izvješću. (Jukić je poslije postao vlasnik Badela, pročuo se kupivši na televizijskoj aukciji Tuđmanovu bistu za 100.000 maraka, koje nije platio, pa su ga ulovili i strpali u buturu, a poslije je završio u bolnici Rebro, pošto su ga dočepali i polomili merčepovci).

œMerčepa dovode u Zagreb, ali to ostaje bez negativnih posljedica na njegovu karijeru ratnog zločinca. Štoviše, ministar Vekić uzima ga za pomoćnika “za policijsku pričuvu”, i odmah šalje u Gospić, koji je tada, u kolovozu 1991., branilo trideset ljudi s lovačkim puškama. Merčep onamo zaista dovodi nekoliko svojih bijesnih pasa i ljutih vukova, ali iz Zagreba sad stižu specijalci s Lučkog, među kojima i sadašnji general Mirko Norac, pa izbacuju njegove ljude, jer im je uspio svima dozlogrditi, iako je u Gospiću proveo tek desetak dana. Merčep i merčepovci vraćaju se u Zagreb, pa se to lijepo društvo proširuje ličkim dobrovoljcima, nekolicinom kriminalaca iz Zaboka, a pristupa im i vlasnik cirkusa s dresiranim medvjedima, romski Hrvat Stipe Mađarelo. Jedinica je trebala biti raspoređena na savsku bojišnicu kod Siska, ali su, predvođeni Munibom Suljićem, na zagrebačkim ulicama upali u oružani gangsterski obračun sa skupinom hosovaca, pa ih šalju daleko, dođavola, u Pakrac.

Baza im je na zagrebačkom Velesajmu: tu skupljaju ljudstvo, oružje, hranu i opremu koju im iz Austrije šalje bogati biznismen Mladen Vilfan. Merčepovci su došli u Pakrac kad je bio u poluokruženju, gotovo napušten. Odmah kreću protiv srpskog stanovništva, koje podupire neprijatelja. Osnivaju logor, zloglasnu Pakračku poljanu, novovjeki Jasenovac, u kojem je, po pretjeranim srpskim procjenama, ubijeno 2500 ljudi, a po hrvatskim, nepotpunim, devetnaest. Miro Bajramović – jedan od merčepovaca, koji je prolupao i počeo govoriti istinu, pa sam sebe optužio za 86 ubojstava te implicirao još 17 ljudi, protiv kojih je 1995. dignuta optužnica – opisao je u “Feral Tribuneu”, gdje se ispovjedio, pakao pakračkog mučilišta, silovališta i stratišta. Tu se ubijalo strujom, batinama, mecima i nožem. To nije bio prvenstveno logor smrti, poput njemačkih lagera u kojima se masovno i bezlično, likvidiralo na tisuće ljudi dnevno, pa čak niti kao jasenovački ustaški logor, “manufaktura smrti”, u kojoj se balkanskim obrtnim sredstvima imitirala njemačka sofisticirana “industrija smrti” – ne, to je bilo prvenstveno mučilište, “zločinački boutique”, središnjica za torturu, ustrojena kao da ju je zamislio sam inženjer Tomislav Merčep. Svrha logora bila je dvojaka: da u pljački lokalnog stanovništva posluži kao punkt za iznuđivanje i, drugo, da pruži sadistički užitak merčepovcima, koji su se iživljavali puštanjem struje iz telefonskog induktora u vezane žrtve, zatim bičevanjem električnim kabelima, umlaćivanjem željeznim šipkama, a sve to u sklopu sadomazohističkih “scena” tobožnjeg “preslušavanja”, uz višesatne seanse prijetnji i uvreda.

Komercijalna djelatnost Pakračke poljane nije se ograničavala na siromašno područje Pakraca i njegove okoline: glavni je plijen bio, naravno, u Zagrebu. Skupine merčepovaca izlazili su iz svoje baze na Velesajmu u lov na zagrebačke Srbe koje bi mogli opljačkati, ili su im se drugi obraćali za pomoć, kao “terorističkom student-servisu”. To se dogodilo i u famoznome slučaju Zec. Mihajlo Zec bio je bogat zagrebački mesar, zapravo veletrgovac mesom, koji je opskrbljivao zagrebačku tržnicu Dolac, u dosluhu s milicijom koja je onda, kao i uvijek, kontrolirala taj najunosniji biznis u gradu. Čovjek koji je taj posao htio preuzeti – a sad je jedna od vrlo prominentnih javnih osoba, i pritom ne samo da ne skriva svoje veze s ustaštvom nego ih, naprotiv, jasno ističe – naručio je likvidaciju, pa skupina “merčepovaca”, predvođena Munibom Suljićem, otima Zeca i cijelu njegovu obitelj, odvodi ih na Sljeme te likvidira hicima iz automatskog oružja. Dvanaestogodišnja djevojčica Aleksandra svog je ubojicu zamolila da joj poštedi život, ali joj on, za razliku od surovog lovca u Snjeguljici, nije uslišio molbu, nego ju je ustrijelio, jer je njegovo srce bilo kameno. Najmlađi u Suljićevoj grupi, Siniša Rimac, potpukovnik Hrvatske vojske, još je dugo svakog prvog u mjesecu uredno primao plaću koju mu je davao još i g. Jozo Radoš, Račanov hrvatski ministar obrane, iako su ga nekoliko puta javno upozoravali da je obična svinjarija što još nije pokrenuo istragu, iako prijeti ozbiljan međunarodni skandal, pošto se za slučaj zainteresirao i Bruxelles, odakle su u MORH stigla neugodna pitanja o tome.

“Slučaj Zec” sporedna je epizoda ratnog pohoda merčepovaca na Srbe i njihovu imovinu u pozadini, ali se iščahurio u senzaciju, zahvaljujući intervenciji policije, koja je, primivši dojavu, pohapsila cijelu bagru na Velesajmu, pa ih podvrgla ispitivanju i dobila cjelovito priznanje, jer je cirkusant Mađarelo odmah propjevao, kao stari, predratni policijski suradnik i druker. Svi su onda sve priznali i sve je ušlo u debeo, stotinu stranica dug policijski dossier, koji je zatim bačen u ladicu, jer je intervenirao jedan od gospodara slavonske ratne scene sa šušljetavim prezimenom. Sad se i ja pojavljujem u zapletu: jedne noći došao je u redakciju Globusa, u Martićevoj ulici, Nepoznat Netko da preuzme dossier, koji je prethodno dao mojem uredniku da ga objavi. Sad bi svi riknuli kad bih prekršio novinarski zavjet šutnje i otkrio njegov identitet, ali, naravno, neću.

Kad je izašao Globus s velikim naslovom i Merčepovom slikom na naslovnici, nastala je strahovita dževa. Počeli smo primati prijetnje, jednu i od čovjeka koji je govorio Merčepovim glasom i predstavio se kao Merčep, te meni bliskoj osobi poručio da će unutar godinu dana moja djeca sigurno biti mrtva. Našoj daktiklografkinji javio se isti lik rekavši: “Za pola sata sve leti u zrak!” Flegmatična Slavonka kojoj su pripadnici slavne 118. brigade zapalili kuću, rekla mu je: “Pričekajte samo minutu da isključim kompjuter!” Angažirali smo Sokole. Nekoliko dana hodao sam naokolo kao idiot okružen trojicom mišićavih ljudi, koji su noću pušili u dnevnoj sobi, sjedeći kraj hrpe automatskog oružja, te počinjali drhtati kao list svaki put kad bi zazvonilo zvono na vratima. Moja mala kći zvala ih je “novinari”. Imamo, dakle, i dirljive uspomene na to razdoblje Tuđmanove diktature, koje se, navodno, nitko nije strašio. Merčepovci su tada izvedeni pred istražnog suca, ali je postupak odmah obustavljen, jer je ustanovljeno da u istrazi nisu dobili advokata (odbili su ga), čime je učinjena povreda procedure. Pušteni su. Uto je Šušak unaprijedio Merčepa u glavnog inspektora policije, ono što je u HV-u tada bio general Špegelj. Merčep je u MUP-u bio Šuškov čovjek. Šušak je htio preuzeti i to ministarstvo, ali Tuđman nije smio posve narušiti balans koji je sankcionirao i u politici, budući da je Širokobriježanin već uspostavio premoćnu mrežu kriminalaca i kriminalnih organizacija, kojima je pružao političku zaštitu.

Neke su skupine operirale u Bosni, prerušene u HVO, neke krale automobile i švercale ih u Hercegovinu, ili su, organizirani u bojne Vojne policije, terorizirali cijele gradove, ubirući reket od disko-klubova. Pojedini šuškovci švercali su drogu, neki su po Zagrebu napadali imućne obrtnike da iznude novac. Jednome su slomili lubanju bejzbol-palicom; drugom mačetom odsjekli pola stražnjice. U mafijaškoj konfederaciji, Merčep i merčepovci imali su posebno mjesto. Kao i Tuta, koji je stolovao u baru hotela InterContinental, Merčep je u svakom trenutku mogao okupiti veliku bandu, koja bi, u slučaju nekog autoritarnog puča vlasti, zastrašila mase… Kako bi se za tu rolu mogao pripremiti, Merčep je postavljen za šefa Udruženja hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata, koje je odmah dospjelo u novine zbog silnih korupcijskih afera i financijskih malverzacija. Istodobno, Merčep je provodio sudski teror novina i izdavača. Tko god je o njemu pisao, izvrgnuo bi se sudskom progonu koje bi Šeksova klika na sudu uredno procesuirala, dosuđujući mu stotine tisuća maraka, što su ih platili izdavači Globusa i Ferala. Novinske arhive pune su Merčepovih tužbi, žalbi, presuda, odšteta, kojima su se “državotvorni” mediji uvijek koristili za diskreditaciju nezavisnog tiska kao “žute štampe”, neodgovorne prema istini. A u svim tim parnicama Merčep nikad nije pobio osnovnu, jednostavnu istinu: da je osnovao paravojnu skupinu koja je vršila masovne zločine iza linija na slavonskoj bojišnici!

 

Merčep se osilio. Digao glavu. Davao je intervjue. Oko njega su se okupljali očajnici i budale u kožnatim vjetrovkama, koje inače pohode Đapićeve pravaške skupove. To je televizija bilježila u drugorazrednim informativnim emisijama, pa je Merčep pomislio da ima stvarnu političku moć i težinu. Računajući na potporu najmračnijih likova i na slavonsku desnicu, na Trećem općem saboru HDZ-a 1995. pokušao je silom ući u Središnji odbor stranke suprotstavljajući se otvoreno Tuđmanu. Lako je digao delegate na galamu, ali ga je onda samljela Tuđmanova stranačka mašina: izbačen je i iz MUP-a i iz Županijskog doma, a uskoro mu je razbijena i dragovoljačka udruga. Čisti luzer! U jesen 1998. merčepovac Miro Bajramović daje Feralu opsežno svjedočanstvo o zločinima koje je osobno izvršio u logoru Pakračka Poljana. Čini se da je Bajramović bio potaknut od istih ljudi koji će kasnije pomoći publiciranje afere Dubrovačke banke. Rascjep u HDZ-u ušao je, naime, u fazu finalnog obračna međusobnom javnom kompromitacijom, a Merčep bi, računalo se, padne li i propjeva, mogao za sobom, kao toalet-papir, povući cijelu desničarsku hadezeovsku kabalu.

Županijski sud diže optužbu protiv sedamnaestorice osumnjičenih, ali ne i protiv osamnaestoga, Merčepa. Dugotrajno sudovanje vrlo je slabog učinka: nitko od preživjelih žrtava sad se više ničeg ne sjeća, pogotovu kad je okrivljenicima dopušteno da se brane sa slobode, pa sjede u sudnici i Srbe koji su im promakli, proždiru očima. Optužba pada, optuženi su oslobođeni, Bajramović je diskvalificiran kao neuravnotežena osoba, a Merčepa nitko nije ni spomenuo. Nastavlja se progon novinara, koji bilo što napišu o pripadnicima njegove skupine. Ja sam bio prvi ali ne i posljednji glavni urednik Globusa koji je trpio njihove prijetnje i zastrašivanja; tu je zatim Davor Butković, kojega su također čuvali Sokoli, onda Đurđica Klancir, a nekoliko mjeseci prije izbora 2000., novinara Globusa zaskočio je na ulici Munib Suljić, nabio na zid, pa mu prijetio, vrijeđao ga… To zastrašivanje trajalo je neprekidno više od deset godina.

Posljednji sam put sreo Merčepa na tv-konferenciji predsjedničkih kandidata u zagrebačkoj Tvornici kulture. Zatražio sam, pred kamerama, neka prizna da je osnovao koncentracioni logor u Pakračkoj Poljani te upitao zašto njegov vozač Munib Suljić i dalje terorizira novinare. Pravio se lud. Tvrdio je da nema veze s Pakračkom Poljanom, da jedva pozna Muniba… Poslije mi je prišao jedan bivši merčepovac iz publike i rekao: Ma jeste li vidjeli, gospodine Kuljiš, sad se pravi da ne pozna Muniba, a bio mu je kum…

Hrvatsko sudstvo diglo je protiv mene dosad ukupno 106 optužbi. Velik dio zbog pisanja o Pakračkoj Poljani, a protiv Merčepa nisu digli nijednu. Tako se javnost podvrgavala diktaturi. Hrvatska dosad nije sudila nijednome od svojih velikih zlikovaca: samo bi im kupila avionsku kartu za Haag i skupo plaćala odvjetnike. A uređena je lijepa dvorana na Županijskom sudu, gdje su Arkan i Sindičić oslobođeni i osuđen Šakić: svježe okrečen, taj prostor naprosto vapi za Merčepovim nastupom… Praćen uživo na televiziji, proces bi omogućio nacionalni antiklimaks. Kad bi bio dovoljno dugotrajan i potkrijepljen fotografijama, video-snimcima i živim rekonstrukcijama događaja, istodobno bi poslužio kao kolektivna terapija, potiskujući strahote u povijesnu memoriju dokumentarnih filmova…